Godine je 1879. kod Cresseyja, na jezeru Corangamite (Victorija), padalo na tisuce klenova i druge rijecne ribe; u lipnju 1918. u oblasti Singletona (New South Wales), padali su morski racici i meduze; 1933. u Heyfieldu i predgradu Brisbanea (Victoria) padali su patuljasti grgeci i sitna rijecna riba, a vise od 150 srebrnkastih morskih riba pljusnulo je, za vrijeme tropske oluje, kod gradica Cillarni Stationa (Sjeverna Teritorija), u veljaci 1974. godine.

Ribe iz oblaka
U “Misterijama svijeta” Arthura C. Clarkea, navodi se mnostvo slicnih primjera. Jednom je neko tenisko igraliste u Muzaffarpuru, u sjevernoj Indiji, doslovice pobijelilo od sitnih riba koje su pale zajedno s kisom, a medu brojnim izvjescima s Istoka, zanimljivo je i svjedocanstvo Rona Spencera, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata, nedaleko burmanske granice, dozivio nesto sto ce cijeli zivot pamtiti:
“Za vrijeme monsunskog pljuska stajao sam na kisi gol i nasapunjan, kad je po meni nesto pocelo padati. Pogledavsi naokolo, ugledah bezbroj sitnih zivih oblika, tisuce su padali s neba. Bile su to ribice velicine sardelica!...”
U Hondurasu je vise puta padala prava kisa riba, sto je zabiljezeno i u jednoj crkvenoj kronici: Kada stanovnici primijete tamni oblak iznad planine, odmah pojure u dolinu noseci vedra i razne sudove. Oni dobro znaju da ce oblak, cim naide, donijeti tisuce sardelica na zemlju!”
I iz Britanije poticu mnogi izvjestaji: u kolovozu 1918. u Hendonu (Sunderland) pljusnula je kisa jegulja velicine 1 centimetar; 1948. u Barton-on-Sea padale su haringe; 1966. u Cransteadu, nedaleko Wrothhama (Kent), s kisom je padao i mlad ribe zvane “pismolj”, a jedno staro izvjesce svjedoci kako je u svibnju 1881. godine, nedaleko grada Worcestera, doslo do strasnog nevremena. Zajedno s kisom na zemlju je palo na tisuce - morskih puzeva!
Oni koji dugo pamte, sjetice se da je u lipnju 1955. godine i u Oranu u Africi, padala kisa puzeva “velikih kao polovica nokta” i da je po cestama napravila sloj toliko debeo i ljigav da je voznja postala krajnje opasna!

Invazija žaba
Nista manje uzbudenja u svijetu nisu izazivale ni kise zaba. U nekim su krajevima padale mrtve, u nekim zive i razigrane, ali su u svim prilikama, izazivale tjeskobu i gadenje. Jedan se takav pljusak dogodilo 12. lipnja 1954. godine u Sutton Coldfieldu u Engleskoj, a o njemu svjedoci Sylvia Mowday:
“Kada je pocela da pada kisa, otvorila sam kisobran, ali sam uskoro osjetila cudno bubnjanje po njemu. Kada sam bolje pogledala, zaprepastila sam se: to su iz oblaka padale zabe! Kisobran je naprosto bio zasut, jer je svuda naokolo padalo na stotine zaba!...”
Drugo izvjesce potjece od izvjesnog Johna W. Pittmana. Pomenuti je gospodin jednog sparnog kolovozkog dana 1944. godine, sa zenom i dvoje djece, krenuo autobusom u malo naselje izmedu Tamwortha i Lichfielda, u srednoj Engleskoj. Na putovanju ih je zateklo nevrijeme, a nakon kratkog pljuska, cesta kojom su se vozili, bila je naprosto zasuta - zabama!
zabe su padale i na Southgate, u sjevernom dijelu Londona (1921.), u okolici Perpignanua, u Francuskoj; na podrucju Darganata (1979.), u sredisnjoj Aziji; u mediteranskom dijelu marokanske Sahare (1977), a o jednoj dramaticnoj “zabljoj kisi”, koja se 1969. godine srucila na podrucje Buckinghamshirea (Engleska), opsirno je izvjestavao i londonski “Sunday Express”. Nije ni cudo, jer je “na zemlju padalo mnostvo zivih zaba, koje su nasrtale cak i na gradske kuce”. Reporterka Veronica Papworth i danas se sjeca tog neobicnog dogadaja:
“Dobro se sjecam, spremali smo se na neku veceru kada nas je iznenadila nagla oluja. Vrata i prozori bili su otvoreni, a napolju su kisile zabe. Stotine i tisuce zabica skakutalo je posvuda po podu. Cim bismo ih izgurali vani, one bi ponovo doskakutale u kucu!...”
U svijetu se nesto slicno dogadalo i ranijih vremena, a jedno znatno dramaticnije izvjesce zabiljezeno je i u drevnim “Povjesnicama” Heraclita Lemba:
“U Paeoniji i Dardaniji kisile su zabe i bilo ih je takvo mnostvo da su ispunile kuce i ulice. Prvih dana ljudi su ih ubijali, zatvarali domove i tako se snalazili. Ali, uskoro se vise nisu mogli obraniti; zdjele su im bile pune zaba, a bilo ih je i u hrani, kuhanih i pecenih. Uz to, nisu mogli zahvacati vodu, niti koracati od gomila zaba. Kako im se zgadio zadah uginulih zivotinja, pobjegli su iz tog kraja...”
Kise su cesto sa sobom donosile i najneobicnije poklone. Jednom su u Danskoj cijelih dvadeset minuta padali - zivi rakovi, a u spanjolskoj su jednoga dana korpama skupljali zito koje je padalo s neba. Uzrok je bio silovit vjetar, koji je u Maroku porusio nekoliko silosa, podigao u zrak psenicu i prenio je preko Sredozemnog mora u spanjolsku!

“Užareni” snijeg i otrovni oblak
S neba su padale i mnoge druge cudne stvari. Tako se 12. srpnja 1961. godine iz oblacnog neba, na predgrade Shrauporta (Louisiana - SAD), srucio pljusak nedozrelih breskvi, a pred sami zalazak sunca, u kolovozu 1897, nebo nad talijanskim mjestom Macheratom prekrili su bezbrojni krvavi oblaci. Sat kasnije oblaci su se “provalili” i iz njih je pljusnula kisa sitnog sjemena, koje je za kratko prekrilo tlo slojem debelim gotovo dva centimetra. Kada je sljedecih mjeseci sjeme proklijalo, znanstvenici su ustanovili da se radi o jednoj biljci koja iskljucivo raste na Srednjem istoku i u Aziji!
U jednoj se nasoj staroj kronici nalazi i zapis da je 1717. godine padalo brasno na zemlju! Napulj i okolina bili su 3. srpnja 1833. godine izlozeni “pravom pljusku naranci”, pa su iznenadeni stanovnici, koji su pretrpjeli pravo bombardovanje, zauzvrat mogli sa svojih terasa pokupiti “bar po dvije korpe slasnog juznog voca”!
U podnozju kalifornijske planine Shasta (SAD) o kojoj se pricaju mnoge nevjerojatne price, u travnju 1953. godine padao je svjetlucavi zeleni snijeg, koji je radoznalce mogao stajati zivota. Naime, na neki cudni i nikada objasnjen nacin, snijeg je izazivao opekline na rukama onih koji su ga tog dana uzimali u ruke. Srecom, “uzareni” snijeg je padao u nenastanjenom podrucju i jedine su zrtve bili izletnici i lovocuvari!
Desetog je srpnja 1976. godine stanovnike talijanskog grada Savesa uzbudio gust sivi oblak, koji se valjao prema gradu. Uskoro je iz oblaka poceo sipiti bijeli prah, pokrivsi doslovice sve na zemlji. Prah je uzasno smrdio, a stanovnicu su tek deseti dan saznali da se radi o smrtonosnom otrovu dioksinu, mnogo jacem nego sto su poznatiji strihnin ili arsenik. No, tada je za mnoge vec bilo prekasno i posljedice otrova, koji je izmakao kontroli iz obliznje hemijske tvornice, pocele su se osjecati. Cijela je oblast evakuirana i opasana bodljikavom zicom, a pobijene su i sve domace i divlje zivotinje. Ipak, tragicne su se posljedice jos godinama osjecale: stariji su ljudi umirali od trovanja zeluca, zene su radale deformirane bebe, a djeci su na kozi izlazile grozne crne kraste!
I jedan je stolar iz njemackog gradica Kemptena, nedaleko Dusseldorfa, te godine tragicno zavrsio svoj zivot. On nije stradao od otrovnog dioksina. Njega je, dok je opravljao krov jedne kuce, iz vedra neba pogodio oveci komad leda! Bilo je opasno i u rujnu 1962. godine u Manitowocu (Wisconsin - SAD), gradu na jezeru Michigan. Na jedno je gradsko raskrizje tresnuo iz vedra neba metalni predmet tezak preko devet kilograma. Srecom, nitko nije stradao, a predmet je kasnije identificiran kao dio kozmickog broda “Sputnjik IV”, lansiranog iz bivseg Sovjetskog Saveza, 15. svibnja 1960. godine!

Opasni ledeni projektili
Sudeci prema novinskim izvjescima, led je u proslosti dosta cesto padao iz tajanstvenih nebeskih njedara. Prema popisu takvih dogadaja, koje u “Misterijama svijeta” navodi i Arthur C. Clarke, a prenosi iz proljetnog broja “INFO Jurnala”, postoji veliki broj ljudi koji su za dlaku izbjegli smrtonosne ledene projektile sto su pali iz - niotkuda!
Poznati su slucajevi Doris Coult iz Scunthorpea, u Humbersideu, kojoj je komad leda probio krov kuce i zavrsio u sobi u kojoj je sjedila! U ozujku 1974. blok je leda tresnuo u automobil neke gospode Wildsmith u londonskom predgradu Pinner, a u ranim jutarnjim satima 23. rujna 1983. godine, dok su radili na svojim njivama, pored nekoliko mjestana kragujevackog sela Resnik (Jugoslavija), pala je santa leda teska izmedu 150 i 200 kilograma! Sedmog ozujka 1976. godine jedna je ledena gromada zavrsila u dnevnoj sobi obitelji Cullers iz americkog gradica Timbervillea. Iako su u tom casu Cullersovi gledali televizijski program, nitko, srecom, nije povrijeden od ledenog projektila.
Osamdesetih je godina 20. stoljeca slican dogadaj zabiljezen i u Splitu a istraga - izuzev pretpostavke da je led vjerojatno pao s nekog zrakoplova, koji je na velikoj visini prelijetao grad - nije polucila nikakve rezultate.
Ledene sige sto padaju iz vedra neba, istrazivaci neobicnih oborina, u velikoj vecini pripisuju smrznutim tekucinama iz zrakoplova. Nekoliko istraga je to Uistinu i potvrdilo: za zelenu ledenu kuglu, tesku preko 11 kilograma, sto je 23. travnja 1978. godine pala u blizini jedne napustene skole u Ripleyu u Tennesseeju (SAD), dokazano je da potjece od zelenkastoplave kemikalije, kojom se ispiru zahodske solje u putnickim zrakoplovima!

“Coffeyvilleska tuča”
Isto je podrijetlo bilo i “plave grudve”, teske 4,5 kilograma, koja je 1970. pala na jednu kucu u americkom gradicu Shenandoaha, u Pennsylvaniji, izazvavsi mnoga uzbudenja i nagadanja. S tim u svezi, jedna statistika kaze da smrznuti sadrzaji iz zrakoplovnih zahoda najcesce padaju na podrucje Denvera u Coloradu (SAD). Tamo je do sada je registrirano vise od desetak opasnih “bombardovanja”, a mnoge su se ostecene obitelji obratile osiguravajucim drustvima zbog nadoknade za stetu koju su pretrpjela njihova imanja.
Medutim, kaze Arthur C. Clarke, ne moze se podrijetlo svakog komada leda, koji je pao s neba, tako lako objasniti, jer je bilo mnogo slucajeva da su blokovi leda padali na zemlju i prije nego sto se prvi zrakoplov vinuo medu oblake. Najkrupnija, znanstveno registrirana tuca, poznata kao “Coffeyvilleska tuca”, po imenu grada na koji se 1970. godine srucila, imala je grumenje promjera 44 centimetra i bila je teska 7,6 kilograma!
Sredinom 19. stoljeca, nesto je slicno dozivio i engleski kapetan Blakiston, za vrijeme plovidbe oko Rta dobre nade. U brodski dnevnik, on je zabiljezio: “U 10 ujutro uletjeli smo u jaku oluju s kisom koja je potrajala citav sat. Dok je oluja trajala, tri puta je zestoko sjevnulo, jedna munja vrlo blizu broda, a istodobno su oko tri minute padali komadi leda. Nije to bila tuca, nego nepravilni komadi cistog leda, razlicite velicine, cak i dimenzija polovice opeke...” Neobicni dogadaj se odigrao 14. sijecnja 1860. godine.
Trinaest je godina ranije na jedno imanje u skotskom gradicu Ordu tresnula santa leda promjera veceg od fantasticnih pet metara, sastavljena “od malih cetvorina romboidnog oblika”. Tezina se ledene gromade nije mogla izmjeriti, a crkvene kronike kazu da je prava sreca “sto nije tresnula na kucu gospodina Moffata, jer bi je satrla i bez sumnje usmrtila neke od ukucana”!
Dakako, u proslosti je bilo i drugih neobicnih oborina...
Dok su stanovnici mirnog engleskog gradica Divisisa ispijali svoj uobicajni caj u pet popodne, 3. srpnja 1977. godine, nebo se zamracilo, a onda je u sredistu grada pocelo da pada sijeno u grudvicama velicine sake. Stotinjak godina ranije, u listopadu 1889. godine, na podrucju Penponta u Škotskoj, iz kisnih je oblaka cijelo poslijpodne padalo - hrastovo lisce!
Otkud krvave kise?
Ali vratimo se bezazlenijim oborinama...