Vec 24 dana “Sornado” je sijekao lelujavu morsku pucinu. Na desetak milja od Rta Arenas, na jugu Južne Amerike, nebo se najednom smracilo, a more pomodrilo i uspjenušalo.
Iskusni je zapovjednik Dan McKane znao što ce uslijediti za nekoliko trenutaka. Zato je posadi izdao naredbu da bude u punoj pripravnosti. Uskoro je more, uistinu, poludjelo. Munje su zlokobno presijecale mracno nebo, praštali su gromovi, a jedrenjak se propinjao i plesao po volji olujnog mora.
Nitko ne zna koliko je more dugo bjesnilo. Svi se sjecaju necega drugog. Kada je mracno nebo presjekla vatrena nit munje, bljesnulo je zasljepljujuce svjetlo otkrivajuci južni obzor gdje se, na trenutak, poput utvare, pojavio drugi jedrenjak, iscijepanih jedara. Pomahnitalo je skakao s jednog vala na drugi. Tog momenta, s krme se prolomio vrisak.

Susret s utvarom
Kapetan je McKane zaprepašceno zurio u kormilara cije je neizbrijano lice bilo izobliceno od užasa:
- Jedrenjak! Ukleti jedrenjak!...- vikao je uplašeno kormilar. – Meštre, tamo je ukleti jedrenjak!... Gotovi smo!...
Gledajuci u prestravljenog covjeka i zapovjednika je ispunila neka tiha jeza.
- Gotovi smo!... Gotovi!... - mrmljao je kormilar unezvjereno gledajuci prema olujnoj morskoj zavjesi. Zatim je ispustio kormilo i, nesvjestan svojih postupaka, kao da je hipnotiziran, potrcao prema brodskoj ogradi. Ali, kapetan je bio brzi. Zamahnuo je svom snagom i njegova golema pesnica, pogodila je poput malja izbezumljenog covjeka. Kormilar je zastao, kao da je naletio na nevidljivi zid, a zatim je bez rijeci pao. Izgubio je svijest.

McKane je zgrabio kormilo i zapoceo neizvjesnu bitku s razbješnjelim morem. U svom dugom mornarskom životu ne jednom je slušao price o ukletim brodovima, koji lutaju olujnim morima, donoseci onima tko ih vidi neizvjesnost i nesrecu. Najcešce su se, prema mornarskim kazivanjima, pojavljivali u nemirnim i olujnim morima, nagovještavajuci tako zlu kob.

Dramatična noć

Oni mornari koji bi ih vidjeli, kažu izvješca, vrlo su cesto zapadali u neko neobjašnjivo duševno stanje, takozvano "pomorsko ludilo", i bacali se živi u uskovitlano more. Zbog toga su brodolomi i bili cesti, a preživjelih veoma malo. Ostajale su samo uspomene i legende, koje su kružile svim mornarskim sastajalištima svijeta, unoseci strah i nemir u duše cak i najiskusnijih pomoraca.
Boreci se da jedrenjak odzi na razbješnjelim morskim valovima, McKane se pitao nije li još netko od mornara zamjetio ukleti jedrenjak. Snažno je stisnuo kormilo, vješto manevrirajuci cas lijevo, cas desno. Za to je vrijeme nesretni kormilar ležao u nesvjesti kraj vrata kabine o koja su zlokobno udarali morski valovi.
Bitka sa pomahnitalim morem trajala je cijelo poslijepodne i dobar dio mracne noci. Tek negdje u sami osvit zore, nestalo je olujnih oblaka, a vjetar je oslabio i more se, napokon, pocelo smirivati. Dan McKane je mogao odahnuti i napokon se posvetiti navigacionoj karti. Utvrdio je, srecom, da ih oluja nije mnogo odnijela s njihove rute.
Nalazili su se izmedu Rta Arenas i Magellanovog prolaza, kada se na vratima pojavio kormilar, koji je u meðuvremenu bio zbrinut i smješten u svoju kabinu. Na njegovom licu bio je izraz ocite nelagode i upravo se spremao izviniti zapovjedniku, kad mu se u dubokim plavim ocima ponovo pojavio užas:
- Kapetane, gledajte!...- povikao je uzpanicno, gledajuci prema pramcu. - Ukleti jedrenjak!... Bože, sanjam li ja to ponovo?!...
Siroti covjek nije mogao izdrzati novo uzbudenje. Noge su mu otkazale i on se skljokao na pod. Ponovo je izgubio svijest.

Iz knjige "Sablasni jedrenjaci"