Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto nevideno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno podrucje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo što taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuduje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvecom znanstvenom misterijom 20. stoljeca”, Isaac Asimov “fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!

Brojne pretpostavke

Šta se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopcio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih dogadaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramaticna svjedocanstva onih koji su preživjeli “susret trece vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguce objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog dogadaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jucer doimala više nego fanatsticnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio mi je Nikolaj Vasiljev u velikom intervjuu za sarajevski “Svijet” - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

Kao smak svijeta...
Bilo je praskozorje, 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješcanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece tijelo što je, poput golemog leteceg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteci silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za uši, jer im je zaglušujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace rijetko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetišta i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se cula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uredaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio nevideni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...

Nevjerovatna pustoš

Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pecurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujucom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuca kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, što se silnom brzinom širi preko mocvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat ce se i zamracivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmickog dogadaja.
Nepregledne tisucugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)srecu da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuci za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuca kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo podrucje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!

Zemlja se zatresla
Svjedocanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme dorucka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presijecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, citav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna jara. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mašio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrcala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska zacula se zaglušujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - ležeci na tlu - prekrio glavu rukama, plašeci se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe poceo da huci vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajuci sagorjeli trag na tlu...”
Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doruckovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetrušina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Šcepah cvrsto rukam drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan poce da diže vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrašila konje da su upanicene životinje pocele sumanuto galopirati vukuci za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku otpoce da se valja golemi uništavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisucama kilometara unaokolo. Vrela zracna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustoš. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao cestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuci zemlju poput džinovske krtice....