Vracajuci se 1578. godine sa svog antarktickog putovanja, poznati moreplovac M. Frobysharr, je na 57. stupnju zemljopisne sirine zapazio manji otok. Kako nije imao vremena da se iskrca, iskusni ga je pomorac samo oplovio i registrirao u svoju navigacionu kartu. Sljedecih su godina pored Basa plovili jos neki brodovi, a 1606. godine, po povratku s Grenlanda, u njegovo se postojanje uvjerio i znameniti engleski moreplovac J. Hall.
Nepuno jedno i pol stoljece kasnije, 1745. godine u jednom se nizozemskom mornarickom prirucniku kaze da je otok Bas iznenada potonuo, a tijekom 18. stoljeca na zemljopisnim se kartama oznacava kao opasno mjesto i naziva imenom “Potopljena zemlja Bas”!

Otoci koje treba izbjegavati
Zanimljiva je i sudbina tajanstvenog otoka Majda u sjeverozapadnom Atlantiku, koje je cesto mijenjalo svoje ime. U pocetku su ga pomorci nazival imenima Man ili Mam, a neki su ga cak zamjenjivali i s Breasilom. Na zemljopisnim se kartama iz 1367. godine pominje kao “mjesto koje svakako treba izbjegavati”, a vode oko otoka su ilustrirane s tri bretonska broda od kojih je jedan u nevolji: dok mu je dio krme ispod povrsine mora, oko njega se prijeteci ovilo morsko cudoviste u obliku dzinovske hobotnice!
U 16. stoljecu otok se pominje kao Majda, a na nekim je kartama ucrtan blizu Amerike. To je podstaklo neke autore da u imenu otoka nadu potvrdu o navodnim ranim vezama Europe sa srednjoamerickom civilizacijom Maya. U 18. i 19. stoljecu, otok se gotovo na svim pomorskim kartama nalazi na starom mjestu, ali se i dalje pominje kao “mjesto mracnih sila, koje treba izbjegavati”, a onda na misteriozan nacin zauvijek nestaje s morske povrsine!...
sto se zbilo s otokom Majdom, kako je i zasto nestao, nikada se nije saznalo.
O tajanstvenim otocima, kojima su vladala neobicna bica, govore mnoge prastare legende gotovo svih pomorskih naroda. Jedno se tako predanje sve do danasnjih dana zadrzalo i u Francuskoj.
Francuskim je ribarima, svojevremeno, bio poznat mali otok Bell-il, koji se, navodno, nalazio sjeverno od Newfaundlanda. Nijedan se brod nikada nije usudio da pristane uz njegove obale, jer su ga ribari i moreplovci smatrali demonskim. Sa otoka se, naime, u svako doba dana cula cudna zastrasujuca huka, koja je prestravljivala i najhrabrije ljude.
sto je to tako strasno tutnjalo Na Bell-ilu?
Mozda vulkansko grotlo, koje se s pucine nije moglo vidjeti?! Ili su morski demoni i natprirodne pojave, u koje i dan-danas vjeruju neki pomorci, orgijale u morskoj utrobi?!
Prve poznate biljeskle o postojanju demonskih otoka u Atlantiku datiraju jos iz 1436. godine. Jedan je takav otok bio smjesten sjevreno od tajanstene Antilije i na jednim se kartama pominje pod imenom Santanazes (Santanago), a na drugim kao Sotonina ruka!
Neki europskih istrazivaca smatraju da ime demonskog otoka Sotonina ruka, zapravo, potjece iz jedne drevne istocno-indijske legende, prema kojoj je, svaku noc, iz mora izlazilo strasno cudoviste koje je rigalo vatru i svojim dugim kandzama hvatalo sirote otocane kako bi ih pozderalo. Drugi, medutim, vjeruju da se pod ovim neobicnim imenom skriva otok pored kojeg je, za vrijeme svoje uzbudljive odiseje, prosao i Sveti Brandan kada su s obale na njegov camac, kako je zapisao, “vragovi bacali komade crveno-uzarene sljake”!

Uzbudljive legende
Moreplovci s pocetka 16. stoljeca zaobilaze Demonske otoke, koji su se nalazili sjeverno od Labradora, a otok, po imenu Santana, javlja se na zemljopisnim kartama iz 1567. godine i s pravom je smjesten u blizini Bermuda u - ukletom Bermudskom trokutu!
Glasoviti talijanski srednjostoljetni istrazivac Ramusio u svom putopisu “O navigaciji i putovanju”, pominje fantomski otok u blizioni Newfaundlanda, a mnogi su francuski kartografi ucrtavali na svoje karte i Pakleni otok, koji se, navodno, nalazio blizu Kanara, i “koji treba zaobilaziti, jer na njemu vladaju mracne sile”!
S ovim se nikako ne iscrpljuje zanimljiva prica o fantomskim otocima. Registrirani su cak i u Mediteranu. U srpnju 1831. godine sa jednog je broda primijeceno kako se nedaleko Sicilije, uz strasno komesanje morskih valova, pomalja kopno. Dva dana kasnije na ovaj bezimeni otok iskrcali su se talijanski geolozi kako bi izvsili precizna mjerenja. Utvrdeno je da novi otok ima precnik 200 metara i da je visoko tek 15 metara. No, sljedeceg tjedna, otok je nastavio da se siri i da raste, a mjesec dana kasnije dogodilo se nesto sasvim cudno: otok se poceo raspadati, a nekoliko mjeseci kasnije od njega vise nije ostalo - nista!
Slican se slucaj dogodio i sedam godina kasnije pored obala juzne Sicilije. Ponovo je jedan fantomski otok ugledao svjetlost dana, a onda je nenadano nestao u moru, kao da se nikada nije ni pojavljivao.
Posebna su prica pacificki fantomski otoci. Na plavim prostorima tromede Mikronezije, Melanezije i otvorenog mora, danas su smjesteni najzivopisniji otoci naseg planeta. Najjuzniji i najljepsi otok u tom juznom podneblju, gdje medju 60.000 starosjedilaca danas zivi i 10.000 bjelaca, zove se Tongatapu. Na otoku zivi neobicna legenda koja pripovjeda o neobicnim zlatnim ljudima, bogovima mora, sto su se jednog jutra “vatrenim kuglama dovezli s neba i nestali u oceanu”.
Danima je nakon toga more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je izgubila azurni sjaj, postala je mrka i muljevita. Domoroci su se tada molili bogovima da ih postedi od svekolike nesrece, da im ozivi ribe i vrate boju moru. I bogovi su uslisili njihove molitve. Ribe su prestale da umiru, more je vratilo svoj sjaj, a vatrene kugle rijetko su izranjale na povrsinu. Jedno se iz dubina i dalje cula potmula tutnjava. To su, kaze legenda, bogovi mora gradili svoje gradove na morskom dnu!
Ali, jednoga su dana iz mora izasli bogovi. U cudnim su zlatnim letjelicama kruzili iznad nekoliko malih otoka. Ljudi su umirali od straha., a mnogi su trazeci spas, skakali u ocean. To je trajalo nekoliko dana, a onda su bogovi mora ponovo nestali. Sa sobom su na morsko dno, kaze predanje, zauvijek odnijeli i nekoliko otoka.

Vrag na federu
Na Tongatapuu domoroci i danas pjevaju zalopojke koje govore kako ce jednoga dana more progutati i njihov otok. To i nije nikakvo cudo, jer su se ovdje u proslosti odista dogadale neobicne stvari. Cak i da nije fantasticnih legendi “o zlatnim ljudima i njihovim letjelicama”, u kojima su mnogi istrazivaci i autori prepoznali posjetioce iz svemira, ostaje cinjenica da su se u proslosti u ovom dijelu Tihog ociana, zasigurno, vise nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu, pojavljivali i nestajali fantomski otoci.

Godine 1865. britanska fregata “H. M. S. Falcon” usidrila se zapadno od arhipelaga Tonga, u vodame Falcona, jednog desetak metara visokog otoka obraslog palmama. Bio je to zivopisan otocic s dugim pjescanim plazama i britanski su pomorci uzivali u njegovim krasotama. No, kada su jednoga dana isplovili do susjednog otoka, i uvece se vratili, bili su zapanjeni. Posada jednostavno nije vjerovala sopstvenim ocima - zivopisnog otocica vise nije bilo!
Kako nisu mogli povjerovati da je otok Falcon tek tako netragom nestao, britanski su pomorci za njim tragali i sljedecih dana, ali nikakav trag nisu otkrili. Na kraju su se pomirili sa sudbinom da je Falcon nestao u moru, a misterioznu su pojavu nazvali “Jack in the Box” - Vrag na federu!
Time se ne zavrsava prica o otoku Falconu. Sljedecih se 60 godina na njegovom mjestu nije nista dogadalo, a onda je 1928. godine iz mora izronila crna, sagorjela zemlja. Domoroci su s Tonga na novi otok, ponosno poboli zastavu svoga otockog kraljesvtva i nazvali ga novim imenom Fonuafo’o - Nova zemlja!
Fonuafo’o je za krako vrijeme postao otok koji se iznad mora izdizao gotovo 180 metara. Medutim, kada su krajem 1952. godine znanstvenici s istrazivackog broda “Capricorn” uplovili u njegove vode, bio je to ponovo sicusan otok, jedva dostojan pomena. Ipak, nakon vulkanske erupcije koja se odigrala 23. prosinca 1954. godine, Fonuafo’o je naglo izrastao iz mora. Danas je to otok sirok pet, a dug 18 kilometara, kojeg izbjegavaju lokalni ribari, uvjereni da se u njegovoj utrobi jos uvijek skrivaju morski demoni!

Što je radar vidio?
Storiju o fantomskim otocima zavrsit cemo neobicnim dogadajem, koji se 1970. godine odigrao u vodama Kanarskih otoka, a u “New York Timesu” ga je detaljno opisao jedan americki mornaricki casnik.
Kriticnog dana, kada se brod nalazio na uobicajnom putu prema Kanarima, na ekranu brodskog radara pojavila se jasne konture nekog otoka, koji na toj poziciji nije bio registriran ni na jednoj pomorskoj karti.
Tajanstveni je otok lezao na oko 25 milja ispred broda i na radaru su se ocrtavali detalji stjenovite planinske zemlje duge preko 10 kilometara. Iako su pouzdano znali da na toj zemljopisnoj duzini i sirini u stvarnosti ne postoji nikakav otok, zapovjednik broda i njegovi zbunjeni casnici jos jednom su provjerili taj podatak i konstatirali da otok, koji se na radaru lijepo uocavao, zapravo, u realnosti ne moze nikako postojati. U meduvremenu, potvrdu o tome dobili su i od luckih vlasti.
Pa, ipak...
sto su se vise priblizavali fantomskom otoku, signali radara postajali su sve jasniji i jasniji. Istodobno, i slika je postajala sve cistija, upecatljivija i stvarnija. Sada su se na ekranu mogli razaznati i najsitniji detalji planinskog masiva na “nepostojecem” otoku.
Okupljeni i zbunjeni casnici izasli su na palubu, ali golim ocima nista nisu mogli da zamjete. Nista osim puste, mirne morske pucine, koja se unedogled utapala u prozracni nebeski svod.
Kada se sasvim priblizio, zapovjednik se broda iskreno kolebao: da li da nastavi plovidbu u tom pravcu ili da zaobide fantomsko kopno? Na osobni se rizik odlucio ne mijenjati plovidbeni kurs i nastaviti uobicajnom rutom. Na brodu je s razlogom vladala uznemirenost, ali kada su doplovili svega jednu milju do misterioznog prividenja, slika na radarskom ekranu najednom je pocela blijedjeti, treperiti, raspadati se i uskoro je vise uopce nije bilo.
Americki je brod zatim nesmetano preplovio preko mjesta na kome se, kako je radar pokazivao, nalazilo fantomsko kopno!
sto se uistinu dogodilo nikada nije odgonetnuto. Kao sto, uostalom, nikada nisu objasnjeni ni mnogi drugi fenomeni na nasem planetu, sto vec stoljecima zaokupljaju paznju istrazivaca i znanstvenika!