Zagonetne pojave vezane za more, izgleda, nisu novijeg datuma. Godine 1825. zapovjednik "Andrewa Bloksama" zabiljezio je u brodski dnevnik: "Danas, 12. kolovoza oko 3,30 sati nocni dezurni na palubi odjednom su se sokirali od zaprepastenja. Sve se oko njih iznenada osvijetlilo. Kada su pogledali prema istoku vidjeli su ogromno svjetlece tijelo, koje se podizalo iz mora pod uglom otprilike od sedam stupnjeva i koje je zatim munjevito nestalo iz vidokruga. Taj se prizor jos jednom ponovio. cudno je tijelo ovoga puta bilo boje crvenog usijanog topovskog dzuleta, a po velicini je bilo kao Sunce. Zracilo je tako jaku svjetlost da se na palubi mogla i izgubljena igla da nade..."
Plutajući zrakoplov
Dvadeset godina kasnije, tacnije 18. lipnja 1845. godine misterija se ponovila: "Mjesto dogadaja: 36,40 stupnjeva sjeverne sirine i 13,44 stupnjeva istocne duzine sa broda 'Victorija' stigla je informacija da su mornari bili svjedoci nevjerovatnog dogadaja. Promatrali su izronjavanje tri zasljepljujuca svjetleca diska. Prema njihovim procjenama, leteci su diskovi bili najmanje pet puta veci od punog mjeseca i povezani izmedu sebe tankim svjetlecim sipkama. Izronili su iz dubine mora i nestali u nebeskim prostranstvima..."
U pomorskim analima Norveske pominje se slucaj koji se odigrao 11. veljace 1937. godine. Tog dana su clanovi ribarskog broda "Fram" u vodama blizu rta Kvaslik primjetili "veliki zrakoplov" koji je lezao na morskoj vodi. Posto je pomislio da se desila nesreca, zapovjednik "Frama" je usmjerio brod prema cudnom plovecem objektu. Kada se priblizio, desilo se nesto cudno. "Avion" je iznenada obavila nesto kao "para" ili neveliki "oblak" i on je netragom nestao!
U drugom dijelu svijeta u oblasti Kaspijskog mora znanstveni saradnici moskovskog Instituta za fiziku "O. J. smit", koji radi pod okriljem Akademije znanosti, obavljali su eksperimentalne radove, kada su ugledali neidentifikovani leteci objekat u obliku diska. cudna je letjelica napravila nekoliko "lupinga" iznad mora, a zatim se spustila nize i polako kao "opalo lisce", njisuci se ravnomjerno na jednu pa na drugu stranu, zaronila u morsku vodu. Prizor je bio zbunjujuci ali su znanstvenici zapamtili jos jedan detalj: misteriozni je disk prilikom svakog mijenjanja pravca izrazito snazno isijavao jarku svjetlost!
Nekako u isto vrijeme mornari sovjetske tihooceanske flote bili su svjedoci jos nevjerovatnijeg prizora. Oni su javili Bazi da promatraju "letece cilindre" iz koji izlijecu manje letjelice i zaranjaju u morsku vodu, te se nakon izvjesnog vremena ponovo vracaju prema maticnoj letjelici! To je trajalo punih nekoliko sati.
Bijele vode
Nesumnjivo, more krije mnoge tajne, koje ce znanost, na zalost, jos dugo odgonetati. Ukleti Bermudski trougao samo je vrh piramide ispunjene tajnama. Ploveci 1982. godine brodom "Trsat", koji je bio u sastavu trgovacke flote rijecke "Jugolinije", imao sam rijetku priliku da prisustvujem neobicnom fenomenu. Bila smo u vodama Istocnog kineskim morem i tek sto je prosla ponoc 6. svibnja kada me probudio dezurni oficir Nenad Nikasinovic I, neobjasnjavajuci mi o cemu se radi, pozvao na Komandni most. Tamo sam zatekao zapovjednika koji mi je pokazao prema pramcu broda. Plovili smo za Shangai i noci su nam prolazile u dugim i uzbudljivim razgovorima o moru i morskim tajnama. Zapovjednik Milan Kruljac, iskusan i skolovan pomorac, dobro je znao da sam na neki nacin "lovac na misterije" i da sam napisao desetak knjiga o razlicitim zagonetkama ovog svijeta. Stoga, kada sam se te noci pojavio na Komandnom mostu, kratko je rekao:
- Pogledajte!
Njegov cvornati kaziprst pokazivao je prema pramcu.
- Jeste li to ikad vidjeli?!...
Nisam. Prizor koji mi se ukazuje ispunjava me divljenjem I zbunjenoscu: svuda, dokle pogled seze, more cudesno svjetluca. Kao da su milijuni hiljada svitaca popadali po morskoj pucini i odatle, u spektakularnom ljubavnom plesu, zrace intenzivnom hladnom zelenkastom svjetloscu!
- Kao da gori…- kazem zbunjeno. – Kao da more gori!...
Zapovjednik Kruljac, koga svi na brodu zovu Barba, ponovlja pitanje:
- Jeste li to ikada vidjeli?
- Nisam - priznajem. – Nikada ovako nesto nisam vidio!...
- To sam i mislio - kaze Barba. - Radi se o fenomenu koji se rijetko vida u vodama Istocnog kineskog mora. U Indijskom Oceanu, medutim, nije tako rijedak i upoznali su ga mnogi pomorci. Uostalom, zbog toga neki mornari Indijski oean i nazivaju – Bijelo more!
Jos vise se naginjem preko brodske ograde. Brazde sto ih pravi vitki pramac naseg broda, dok plovi brzinom od 15-16 milja na sat, doimaju se cudesno. Poput dugih reflektora fluoroscenten svjetlosti. Bijele krijeste pjenusavih valova sada su ledeno zelenkaste. Bljeste, titraju, poigravaju se, a potom nestaju, gasecI se pola poput nestajanja pjene od sapunice.
Slican sam fenomen opisao u svojoj knjizi „Tajanstveno more“, a dogadaj sam preuzeo iz brodskog dnevnika bitanskog pomorca, kapetana W. J. Reuterforda. Dok je u rujnu 1959. godine plovio izmedu Jave I Bornea, dozivio je nevjerojatan vatromet. Evo, sto je zapisao:
„23,15 sati
More mirno, noc vedra ali bez mjeseca. Mracno.
Prvi neobicni znak bio je iznenadna pojava pojava bijelih krijesta dvuda po moru. Prvo sam pomislio da puse vjetar, ali je vrijeme bilo savrseno mirno. Onda, Nenadano, blistave pruge zaigrase po vodi poput fantoma. Ti svjetlosni zraci postajali su sve svjetliji. Bili su usporedni i siroki oko dva metra. Svakih pola sekunde kliznuli bi ispod pramca i prosli ispod broda. Cinilo mi se da svaki put cujem i jedan piskutavi zvizduk, ali sam to pripisivao svojoj uobrazilji.
U trenucima kada je ta misteriozna pojava dospjevala do svog vrhunca, cinilo mi se kao da se ogromni uzburkani valovi razbijaju o stijene broda i kao da morska povrsina pocinje kuhati. A zapravo je sve i dalje bilo mirno, bez vjetra i bez valova.
Onda svjetlece slike izmjenise izgled. Dobise lik gotovo identican snopu svjetlosti jednog automatskog fara, sto bi se nalazio sprijeda, u desno, na udaljenosti oko dvije milje, ili pak oblik jednog gigantskog svjetlosnog kotaca.
Stajao sam bez rijecI i bez daha, a tako se ponasala i citava posada. sutili smo i cekali.
Kada misteriozne svjetlosne zrake oslabise, gotovo identican prizor ukazao se lijevo od broda na suprotvoj strani, ali na istoj udaljenosti. Svjetlece su se pruge cudno okretale s istom pravilnoscu, a li ovoga puta u smjeru kazaljki na satu, dok su se u prethodnom slucaju okretale u suprotnom pravcu.
Sljedeceg trenutka prizor se ponovo izmjenio: sada su svjetlece pruge dolazila otrga i prolazile ispod naseg broda, a nekoliko casaka nakon toga, sve svjetlece pruge su netragom nestale i povrsina mora opet je bila prirodna i sasvim vidljiva.
Medutim, tu nije bio kraj nasim iznenadenjima. Uskoro su se na morskoj povrsini, sve dokle je pogled sezao, pojavili neobicni svjetleci prstenovi velicine pedesetak centimetara i udaljeni dva do tri metra jedan od drugoga. Oni su se istodobno palili i gasili.
Bio je to fantastican prizor, a trajao je kratko, nekih dvije, tri minute.
Oko deset minuta poslije ponoci, dvadeset minuta nakon pocetka te nevjerovatne pojave, sve je ponovo postalo mracno i nas je brod nastavio s mirnom plovidbom…”
Krugovi u oceanu
Kada su u pitanju tajanstveni svjetlosni fenomeni na moru, odnosno pojave svjetala iz morskih dubina, u svijetu prikupljaca suvremenih misterija posebno mjesto zauzimaju dogadaji koji su se 1976. godine zbili u Arabijskom moru I kojima su svjedoci pomorci sa sovjetskog znanstveno-istrazivackog broda “Vladimir Vorobjev”.
Oko 23,30 sati sati, dezurni je oficir je probudio nacelnika ekspedicije E. Petrenka i pozvao ga na Komandni most. Oko broda u radijusu od 150-200 metara okretala se u smjeru kazaljke na satu neka bijela mrlja, razmedena na osam polja. Petrenko je naredio da se ukljuci eholot, koji je pokazao dubinu mora 170 metara i jos nesto sto je bilo krajnje neobicno. Ispod broda, na dubini od 20 metara, navodno se nalazilo neko tijelo, neka nejasna masa.
Brod je, kako kaze ruski pisac Solomon suljman, bio znanstveno-istrazivacki, na njemu su radili sasvim pismeni i obrazovani ljudi, vecina znanstvenika, tako da su odmah rijesili misteriju – zagonetno svjetlo proizvode milijuni morskih planktona!
Dohvatili su malo morske vode i nacinili test provjere radili se o planktonima ili ne. No, ispostavilo se da u vodi nema nikakve koncentracije planktona. Temperatura mora je takoder bila normalna: + 26 stupnjeva Celzijusovih. Sve sto su vidjeli, uredno su zapisali u dnevnik, ali sta je bilo – nikada nije bilo objasnjeno.
Posto je ova pojava ostala neobjasnjena, nacelnik se ekspedicije obratio za pomoc znastvenicima Sekcije za podvodna istrazivanja oceanografske komisije Akademije znanosti Sovjetskog Saveza, a oni su, kako je objavila moskovska „Nedjelja“ (br. 18, 1977. god.), konstatirali:
„...Oko broda su se vidjeli odbljesci neke neprirodne svjetlosti, koja se promicala talasasto u obliku savijenih zraka koje su se okretale i podsjecale na lopatice turbine... I mada se nisu culi zvuci, clanovi posade su osjecali kao pritisak na bubne opne. Postojao je utisak vibriranja vode...“
Nedugo poslije, svoje je misljenje dao i V. Azaze, jedan od najupornijih ruskih istrazivaca zagonetnih fenomena, covjek koji vjeruje u postojanje letecich tanjira i direktno ih povezuje sa interplanetarnim bicima koja cesto posjecuju nas planet. Evo sta kaze Azeze:
„U vodi se stvorio jako svjetleci krug promjera 150-200 metara, koji je impulsivno izbijao odozdo, ispod mora, sa frekvencijom – dva herza. Za nekoliko minuta, opet iz nekog sredista koje se nalazilo ispod broda, ka periferiji ovog kruga ocrtaloa se osam radijusa, koji su napravili osam geometrijskih ravnih sektora. A zatim su se ti radijusi savili kao loptice vijka i zapoceli da se okrecu. Posada koja je sve to promatrala sa palube, kazala je kasnije da je bilo jezivo, da ih obuzimala strava i svima se cinilo da oko njih djeluje neka natprirodna sila...“
Azeze navodi jos jedan zagonetni dogadaj sa sovjetskim motornim brodom „Anton Makarenko“. Ocevici su cetiri clana posade i kapetan broda J. Lisenko, koji je o svemu opsirno govorio u intervjuu za “Vecernjaja Odesa“ (28.2.1977.):
„Na pocetku“ - ispricao je kapetan Lisenko - „ na talasima su se pojavile svjetlece mrlje. Bilo ih je sve vise i vise. Zatim su se razvukle u liniju od sest do osam metara sirine i do same linije obzorja. Sa mosta se vidi prostor od 12 milja. I citav taj prostor je bio ispunjen svjetlecim, precizno iscrtanim linijama…
Rastojanje izmedu njih je bilo oko 40 metara. Hladno, srebrnasto svjetlo je bilo veoma jako, kao da se na nebu pojavio mjesec... Zatim su se linije pocele da krecu. Zavrtjele su se kao zice dzinovskog tocka, ciji je epicentar bio nesto iza broda. Okretanje nije bilo prebrzo, ali je bilo ravnomjerno i primjecivalo se sve dokle je pogeld dosezao. O tog svjetlosnog okretanja naprosto nam se zavrtjelo u glavi, a osjetili smo i mucninu, kao da smo se vrtjeli na ringispilu...“
Nakon pedesetak minuta sva su se misteriozna svjetla polako pogasila i brod je utonuo u potpuni mrak. Posada je sa strahom i strijepnjom ocekivala sta ce se dogoditi, ali sve je, srecom, proslo mirno i „Anton Makarenko“ je nastavio plovidbu prema svom krajnjem odredistu.
