I da je kojim slucajem elektronski mozak birao licnost koja je po svojim afinitetima, znanjem i imaginacijom mogla naslijediti dosje “Tunguska eksplozija” i da ga s jednakim zarom pokusa rijesiti, ne bi izabrao pogodniju licnost od Aleksandra Kazanceva. Roden u Sibiru, studirao je u Tomsku i Omsku, gradovima u kojima prica o cudnovatim dogadajima u Tunguziji imaju bogatu tradiciju. Kada je 1930. godine diplomirao na Tehnoloskom fakultetu, zaposlio se u jednom znanstveno-istrazivackom institut u Moskvi, ali nije bio zadovoljan svojom karijerom.
Kazancev je zarko zelio postati pisac i uskoro je na jedan natjecaj poslao svoj scenarij za SF film. Njegov rukopis je dobio prvu nagradu, ali film, ipak, po njemu nikada nije bio snimljen. Kazancev je zbog toga scenarij preradio u roman, koji je u Sovjetskom Savezu postao bestseler. Tako je mladi Aleksandar ostvario svoj san i postao pisac.
Kao i mnogi Sibirci, i Kazancev je bio fasciniran tajanstvenim i beskrajnim pejzazima arkticke Rusije. Zbunjivala ga je neobicna priroda tundre i mislio je - "tlo planete Mars mora da izgleda upravo poput ove ledene, vjetrovite pustare, u kojoj se pored svega zbio i jedan krajnje misteriozan dogadaj - tunguska eksplozija"!
Što ju je izazvalo?
Meteorit?! Kometa?!
Mozda nesto trece? Nesto sto covjekov um jos ne moze da dokuci i racionalno objasni?
Djelomican odgovor uskoro mu je dao jedan dogadaj koji je tih dana potresao svijet.
U kolovozu 1945. godine, kada je americka bomba eksplodirala nekih pet tisuca metara iznad Hiroshime, u Japanu, svijet je bio svjedokom izuzetne pustosi koja iza sebe ostavlja atomska eksplozija. Kazancev je bio medu clanovima delegacije sovjetskih znanstvenika koji su nakon stravicne eksplozije posjetili unisteni japanski grad. Putovanje kroz pustos u njemu je budilo neka tajnovita sjecanja na san kojeg se nejasno sjecao: cudesno poznati prizori, fenomen koji je negdje ranije sreo. A onda se sjetio - Hiroshima je po mnogo cemu podsjecala na fotografije snimljene u razorenoj oblasti Tunguzije!
Na misterioznu tugusku katastrofu!
Samo nekoliko stotina metara od sredista eksplozije u Hiroshimi, bila je skupina ogoljelog drveca, pougljenjenog i bez lisca, ali sasvim uspravnog i neoborenog. Podsjecala su ga na ona sibirska debla u sredistu tunguske eksplozije i bilo mu je sada sasvim jasno - katastrofa se u Sibiru dogodila iznad zemlje, negdje u zraku!
I efekti koji su pratili atomsku detonaciju iznad Hiroshime - zlokobni oblak u obliku gigantske pecurke, vjetrusina koja je rusila kuce i obarala krovove, crna kisa, paklena pustos...- sve je podsjecalo na Tunguziju i tajanstvenu eksploziju iz 1908. godine.
Je li to bila eksplozijaatomske bombe?!
Ne, nemoguce!
Iako pomisao nije imala nikakve znanstvene osnove, za jednog mastovitog pisca rjesenje je stajalo, tako reci, na vrhu pera. U sjecanjskom broju sovjetskog casopisa “Vokrug sveta” - a sve se ovo dogada 1946. godine - Aleksandar Kazancev objavljuje kratku pricu neobicnog sadrzaja: velika svemirska lada pokusava da se prizemlji u pustom podrucju nase planete, u Sibiru, ali dolazi do otkazivanja kompliciranih strojeva i letjelica eksplodira na nekih pet tisuca metara iznad tla. Dogada se - tunguska katastrofa !
Znanstvena fikcija u Sovjetskom Savezu imala je dosta dugu tradiciju i dugo vremena je bila prihvacana kao legitimna, cak i pozeljna forma za prezentiranje novih znanstvenih teorija i hipoteza. Otuda ni fantasticna storija Aleksandra Kazanceva, koji se u to vrijeme i sluzbeno bavio proucavanjem zagonetne eksplozije u Sibiru, nije prihvacena kao puka mastarija jednog pisca SF stiva. Naprotiv, znanstvenici su je shvatili kao pokusaj da se tunguska misterija napokon objasni. Medutim, dok su jedni glatko odbijali takvu mogucnost, drugi su sumnjicavo vrtjeli glavom u stilu “sve je moguce”, a bilo je i onih koji su je prihvatili s odobravanjem.
Što je treće rješenje?
U uglednom znanstveniku, profesoru Feliksu Zigelu, koji je predavao aerodinamiku na moskovskom Institutu za zrakoplovstvo, Aleksandar Kazancev je dobio odanog suradnika. U sljedecem broju casopisa “Vokrug sveta” Zigel je objavio opsiran clanak u kojem zakljucuje da je Kazanceva hipoteza “u ovom trenutku jedino realno rjesenje”!
Ipak, bilo je i znanstvenika koji se nisu slagali sa Kazancevim.
Akademik V. G. Fesenkov glatko je odbijao svaku teoriju koja se suprotstavlja padu meteora, a E. Krinov, utjecajna licnost tog vremena, inace tajnik Komisije za proucavanje meteora, tvrdoglavo je pisao:
“Eksplozija se nije dogodila na visini od nekoliko stotina metara, kao sto to tvrdi Kazancev, nego onog casa kada je nepoznato tijelo udarilo o zemlju... Nastali krater se odmah ispunio vodom. Ne, nema nista misteriozno u tunguskom meteoru i njegovom podrijetlu...”
Jedna grupa mladih sovjetskih znanstvenika priklanjala se trecem rjesenju: ne, nije bio u pitanju interplanetarni svemirski brod, nije ni meteor - bila je to nuklearna eksplozija!
Nuklearna eksplozija 1908. godine?!
Zvuci fantasticno. Ali slicnosti izmedu Hiroshime i tunguske eksplozije bile su prevelike da bi se mogle jednostavno zanemariti!
Dakako - kazu Simon Welfere i John Fairley, autori knjige “The Fire came by” - bilo je nezamislivo da se atomska eksplozija u Sibiru zbila 40 godina prije nego sto su americki fizicari uspjeli proizvesti prvi veliki tutanj u Alamogordou. Ali kad je jednom takva misao uhvatila korjena, poceli su se prisjecati drugih dokaza. Mjehuri na tunguskim sobovima - jesu li to bile radijacijske opekline kakve je pretrpjela stoka u New Mexicu kada ju je zasuo radioaktivni oblak od prvog atomskog pokusa?! Pokazuju li godovi sibirskih debla nakon 1908. znakove radijacije?
Ugledni americki znanstvenik W. E. Libby, koji je kao vrstan kemicar dobio i Nobelovu nagradu, vjeruje da pokazuju.
Dok se dokazni materijal sa znanstvenih ekspedicija nakupljao, sve je bilo vise atomskih i termonuklearnih pokusa u svijet. Doktor Vasiljev, sa Sveucilista u Tomsku, jedan od voda istrazivanja tunguske zagonetke, veoma je odreden:
- Dogodile su se vrlo jake genetske promjene, ne samo u biljkama nego u zivotu i malih kukaca. Ima posve drugacijih mrava i drugih insekata, takvih kakvih nema nigdje. Neka su stabla i biljke naprosto prestala rasti, drugi su nevjerojatno porasli, za mnogo stotina postotaka brze nego prije 1908. godine.
Dr. Vasiljev istice da na mjestu eksplozije nije izmjerena nikakva neuobicajna radijacija, ali prije 1960. godine nisu ni izvodeni testovi u tom smislu. On naglasava:
- U epicentru postoji apsolutni elektromagnetski kaos. Ocigledno je da je neki elektromagnetski uragan golemih razmjera poremetio, mozda zauvijek, normalne veze sa Zemljinim magnetskim poljem!
Zamjecena je jos jedna cudna podudarnost s nuklearnim eksplozijama. Kada su pedesetih godina obavljani sovjetski, britanski i americki nuklearni pokusi, na suprotnim su dijelovima Zemlje primjecene izvanredno sjajne polarne svjetlosti i stanoviti poremecaji u jonosferi.
Pojava paklene fontane
Stjecajem okolnosti dogodilo se da je 1908. godine britanski istrazivac Ernest Shackelten bio na Antarktiku, na magnetski suprotnoj strani od Tunguzije. Logorovao je ispod vulkana Mount Erebusa (koji je 1979. godine prouzrokovao propast zrakoplova DC-10 novozelandske kompanije!). Njegova je ekipa zabiljezila polarnu svjetlost, koja nam se danas cini uistinu neobicnom - premda se pojavila prije i poslije tunguske eksplozije!...”
- Osobno ne znam ni za kakvu drugu pojavu osim nuklearne eksplozije koja siri takvo svjetlo na svojoj magnetski suprotnoj strani Zemlje, iako je sve to moglo da bude i puka slucajnost.
Tih prvih poslijeratnih godina, sovjetski su se znanstvenici prisjetili da je 1927. godine Ilja Potapovic, tunguski vodic, obavijestio Leonida Kulika da se centar zagonetne katastrofe odigrao na pasnjacima njegovog rodaka Vasilija Iljica, koji je tu imao stado od 1500 sobova.
- U toj oblasti on je imao i veliki broj spremista u kojima je drzao odjecu i opremu za sobove - svjedocio je Potapovic. - U trenutku eksplozije naisla je silna vatra i unistila sumu, spremista i sobove. Kasnije, kada je Vasilije Iljic krenuo u potragu za stadom, pronasao je samo pougljenjene kosture spaljenih zivotinja. Nista nije ostalo ni od spremista - sva su izgorjela. Jednostavno - istopila se.
A sve se to upravo dogodilo i u Hiroshimi!
Istraga o tunguskoj misterije se, medutim, nastavila...
Ruski znastvenik K. P. Florenski, zestoki protivnik nuklearne eksplozije u Sibiru, godine 1961. organizirao je ekspediciju kako bi iz Tunguzije donio dovoljno materijalnih dokaza koji bi pobijali tu fantasticnu teoriju. Medutim, vratio se razocaran. Izvjesca strucnjaka koje je vodio sa sobom, a i podaci koje je dobio preciznim mjerenjima specijalnih elektronskih uredaja, potvrdili su da se “vatra iz 1908. veoma razlikuje od uobicajenih sumskih pozara i da je po mnogo cemu identicna vatri koju proizvodi - nuklearna eksplozija”.
Skoro tri desetljeca ranije, jedan drugi ruski znanstvenik, I. S. Astapovic, koji je istrazivao na licu mjesta, pisao je 1933. godine da je “promatrana iz razlicitih kutova eksplozija imala identican oblik - vertikalne paklene fontane”! Da se sjetio oblika gljive, mozda bi eksploziju usporedio upravo s gljivom!
Godine 1959. jedna znanstvena grupa iz Tomska provela je sest tjedana u Tunguziji sakupljajuci uzorke tla i biljaka, a specijalni spektometar je koristen za ispitivanje nivoa radijacije u njima. Iako su testovi H-bombe iznad arktickog kruga prikrili radijaciju, ruski su znanstvenici otkrili da je u sredistu zagonetne katastrofe radioaktivnost jedan i pol do dva puta veca nego trideseta kilometara dalje od sredista.
sto se pak tice drveca, tocno je da su vanjski prstenovi pokazivali znakove radijacije, ali u unutrasnjim godovima, posebno u onim prstenovima koji datiraju iz 1908. godine, radioaktivni cesium 137, alkalni metal, naden je u kolicinama koje su iznad - normalnih!
Kako sve to objasniti?
Ova izjava dr. Vasiljeva cesto se citira kao svojevrstan argument da se u Sibiru zaista odigrala nuklearna eksplozija. No, spominju se i drugi argumenti: bas kao sto su prezivjeli Japanci vidjeli “zasljepljujuci bljesak” ili “komad sunca” na jutarnjem nebu, i mnogi svjedoci misterioznog dogadaja u Sibiru sjecaju se da je vatra koja se iznenada pojavila iznad Tunguzije bila “bljestavija od sunca”. Svjedocanstva prezivjelih iz Vanavare gotovo su identicna tvrdnjama prezivjelih iz Hiroshime.