U jednom je casu, vlasnik camca odjednom opazio da njegov kompas, sudeci prema pozicijama obliznjih svjetionika, za oko 90 stupnjeva pokazuje pogresan pravac. U istom se momentu dogodilo jos nesto neshvatljivo: oslabila su i brodska svjetla (da bi se uskoro ugasila), kao da su se svi akumulatori najednom ispraznili.

Misteriozni oblak
Buduci je mogao da vidi kopno, kapetan je, pritisnuvsi puni gas, usmjerio camac ravno prema orijentacijskim tockama. No, tek ga je tada docekalo istinsko iznenadenje. Umjesto da camac plovi prema naprijed, on je krenuo prema nazad. Puna dva sata motor je punom snagom gurao camac prema obali, ali se ovaj od nje polagano udaljavao, ploveci - natraske!
Ipak, za zapovjednika “Nitemareua” i njegova tri preplasena putnika, te uzbudljive noci to nije bilo jedino iznenadjenje. Odjednom su opazili kako nekakav tamni oblak, ili nesto njemu slicno, prekriva dio neba spustajuci se prema morskoj pucini. Oblak se nalazio dvije-tri milje zapadno od camca i cinilo se kao da lebdi iznad same morske povrsine.
Nekoliko trenutaka kasnije zaprepasteni kapetan i putnici motornog camca primijetili su da u tajanstveni oblak ulazi nekakav svjetleci objekat. Neidentificirana je letjelica(?!) nekoliko minuta lebdjela u neobicnom oblaku, a onda je iz njega izasla i munjevitom brzinom nestala prema otvorenom moru.
Zanimljivo svjedocanstvo zabiljezila je I posada jednog putnickog “boinga 707”, koji je 11. travnja 1965. godine letio na redovnoj liniji San Huan - New York. Slucaj se dogodio u zracnom prostoru ukletog Bermudskog trokuta, negdje iznad portorikanske uvale, jednog od najdubljih i najneistrazenijih podmorskih kanjona u Atlantiku, a opisali su ga mnogi autori knjiga o misterioznim nestancima brodova i zrakoplova u ovom dijelu naseg planeta.
U 13,13 sati (kakvo vrijeme!), kada se zrakoplov nalazio na oko 10.000 metara visine, posada je odjednom opazila da se ispod njih desava nesto neobicno: povrsina se oceana na jednom mjestu podigla najmanje 400 metara u zrak, obrazujuci nekakvo vodeno brdo. cinilo se kao da je na dnu mora nesto eksplodiralo, nesto sto je imalo zapanjujucu snagu i sto je ogromnu vodenu povrsinu diglo u zrak.
Poslije obavljenog leta, posada je zrakoplova prijavila cijeli slucaj i raspitala se kod Obalne straze i Seizmoloskog instituta da li su njihovi instrumenti registrirali nesto neuobicajeno, ali su dobili odgovor da u podrucju koje su prelijetali, nije zabiljezen nikakav potres, nikakva eksplozija, niti registriran bilo kakav potresni (plimni) val!

Nevjerojatni dozivljaj
Kada je vec rijec o izvjescima profesionalnih zrakoplovaca, pomenimo i ovo:
“U studenom 1964. godine bio sam pilot jedne charter kompanije cije je sjediste bilo u Miamiu”, tako pocinje ispovijest Chacka Wikelotta (33), profesionalnog pilota, cije je letacko iskustvo duze od 12 godina. U letackoj je karijeri imao niz dramaticnih dozivljaja iznad panamskih prasuma i Juzne Amerike, ali je zahvaljujuci izuzetnoj hladnokrvnoscu i spretnosti, uvijek uspjevao spasiti sopstvenu kozu. Dakle, radi se o veoma iskusnom, snalazljivom i hrabrom pilotu, covjeku kome se moze vjerovati. Ali, cujmo nastavak njegove zanimljive price.
“Te sam godine cesto pilotirao na relaciji izmedu Miamia i Nassaua. Zrakoplov kojim sam redovito letio bio je mali i obicno je mogao da primi samo desetak putnika. Jedne sam prilike odvezao grupu putnika u Nassau, i krako vrijeme nakon sumraka, poletio sam nazad, u Miami. Za vrijeme tog leta dogodilo se upravo ono o cemu i zelim da pricam. oko 21,30 sati bio sam iznad sjevernog dijela otoka Andros i bezbrizno posmatrao titrava svjetla luckih naselja. Uskoro sam uletio u radio-phar Miamia, koji je trebao da me vodi sve do kuce...”
Medutim, oko 50 milja od Androsa, jos dok sam se priblizavao otoku Biminiju i njegovoj zracnoj luci Alice Town, Wikelott je opazio nesto cudno, nesto sto do tada nikada nije dozivio: krila zrakoplova pocela su blago da svjetlucaju!
“U prvi sam trenutak pomislio da na krila pada blijeda svijetlost s ploce s instrumentima, ali mi je odmah bilo jasno da je to nemoguce. Nakon pet-sest minuta, svijetlost se na krilima naglo povecala. Sada zrakoplovna krila nisu vise svjetlucala. Njihov je sjaj postao tako intenzivan da sam jedva mogao da pratim instrumente ispred sebe. Medutim, ipak sam ih vidio, a to sto se na njima zbivalo, za mene je bio novi sok.

Moj se magnetski kompas vrtio polako i neprestano. Kazaljke pokazivaca goriva u rezervoarima, koje su prilikom polijetanja pokazivale „pola puno“, sada su stajale na oznaci „puno“. Tog je trenutka automatski pilot naglo zaokrenuo udesno, pa sam ga morao iskljuciti i sam sam preuzeo sve komande. Onoliko koliko sam mogao da zapazim iz pilotske kabine, uskoro je, na moje veliko zaprepascenje, cijeli zrakoplov poceo cudno da svjetluca. Nije to bio odsjaj od neceg spolja. Imao sam utisak da tu neobicnu svjetlost, plavkasto-zelenkasti sjaj, kakav ponekad ima plamen plina, na neki nevjerojatan nacin proizvodi moj zrakoplov! Ili, preciznije, njegov lim!”
Wikelott je uskoro ustanovio da instrumenti u zrakoplovu vise ne funkcioniraju kako valja i da se vise ne moze osloniti na ziroskop, vjestacki horizont, a niti na pokazivac visine. Oblio ga je hladan znoj. Bio je ispunjen strahom, ali - srecom - hladnokrvost nije gubio.
“Buduci je bila noc pa nisam mogao da vidim pravi horizont, nije mi bilo jasno kuda letimo. Da li se krecemo prema Miamiju ili prema pucini Atlantika. Uskoro je tajanstveni sjaj zrakoplova postao tako intenzivan da vise od bljeskanja nisam vidio ni zvjezdano nebo. Ali, ni tu nije bio kraj nevoljama. Bljestavilo se i dalje pojacavalo, tako da me je, na kraju, potpuno zaslijepilo. Na moju srecu, taj je neobicni fenomen potrajao samo pet-sest minuta, a onda se sjaj poceo da smanjuje i nestaje....”

Antipod Bermudskom trokutu
Po mnogo cemu je zanimljiv i Wikelottov utisak, koji ga je ispunjavao za sve vrijeme ovog neobicnog dogadanja:
“Jos prije nego sto je sjaj poceo da blijedi i nestaje, osjecao sam kao da nesto, nekakva nevidljiva sila, nesto sto je rijecima tesko docarati i objasniti, djeluje na uredaje za upravljanje. U jednom mi je trenutku sinula neobicna misao. Buduci i onako da nista nisam vidio, pomislio sam da se prepustim uredajima za upravljanje da me oni vode. To sam i uradio i zrakoplov je tako letio nekoliko minuta, upravo onih nekoliko minuta, u kojima se zagonetno bljestavilo pojacavalo iz sekunde u sekundu. Medutim, ubrzo sam se ponovo prihvatio uredaja za upravljanje, sjaj je poceo da se smanjuje, da bi zrakoplov, napokon, prestao svjetlucati.”
Wikelott se dobro sjeca: cim je nestalo tajanstvene svjetlosti i tajanstvene sile, koja ga je nekuda vukla, instrumenti u zrakoplovu su ponovo poceli normalno funkcionisati. Proradio je i kompas, pa je iskusni profesionalac ukljucio automatskog pilota i uskoro se ponovo nasao u radio-pharu, koji ga je bez poteskoca odveo do zracne luke Miami.
Nesto je slicno dozivio i americki pilot Dick Stern kada je u prosincu 1944. godine letio s jednom eskadrilom bombardera u zracnom prostoru Bermuda:
- Neocekivano smo se nasli u neobicnom polozaju. Plafon je bio ispod nas, a zatim se sve vratilo u normalan polozaj. U meduvremenu je zrakoplov dostigao nevjerojatnu brzinu, kao da ga je nesto munjevito guralo naprijed. Piloti su bili snazni ljudi i grcevito su se trudili da preuzmu kontrolu nad zrakoplovom koji se sunovracao u ocean. Tik, iznad same zlokobne vode, uspjeli su ukrotiti aparat i nastaviti s normalnim letom. Kasnije smo saznali da se od sedam zrakoplova, koliko je krenulo s nama, u bazu vratilo samo dva. O ostalim se nikad nista nije saznalo!
S Bermudskim se trokutom povezuje i misterije druge vrste o kojima ce biti govora u ovoj knjizi. Rijec je o brodovima bez posade, takozvanim fantomskim brodovima ili “lutajucim Holandanima”, otkrivenim na moru, premda je vise takvih pojava zabiljezeno u razno vrijeme i na drugim mjestima.
Da li je ukleti Bermudski trokut jedino mjesto koje se moze “pohvaliti” s tim fantasticnim zbivanjima?
Ne!
Na nasem planetu ima ih znatan broj, a slicnu reputaciju nosi i Vrazije more, sto se prostire izmedju Japana, otoka Guam i sjevernog dijela Filipinskog otocja. Ono, kazu, predstavlja antipod Bermudskom trokutu na drugoj strani Zemljine lopte.
Pomorske kronike i Lloydova “Crvena knjiga” biljeze da je samo u nekoliko godina (1950-1954) u Vrazijem moru bez traga nestalo devet velikih brodova, od kojih je samo jedan poslao signal SOS. Nisu pronadeni ni lesevi, ni pojasevi za spasavanje, niti dijelovi brodske opreme.
Posebno je bilo dramaticno u rujnu 1952. godine, kada je japanska vlada u vode Vrazijeg mora poslala nekoliko izuzetno opremljenih brodova. Uz to je Pomorski spasilacki biro poslao obalski patrolni brod “Shinio Maru”, a Tokijsko sveuciliste za ribarstvo i zemljotrese je organizirao istrazivacku grupu, koja je 21. rujna zaplovila u modernom istrazivackom brodu “Kajo Maru No5”, kako bi istrazila misteriozne zbivanja u Vrazijem moru. Zajedno s 22 iskusna pomorca nasli su se i mnogi eksperti s Tokijskog sveucilista, a s njima je krenuo i jedan novinar agencije Asahi press.

Nestanak istraživačkog broda
Na dan 23. rujna, posada je japanskog patrolnog broda “Shinio Maru” imala priliku prisustvovati dramaticnoj vulkanskoj eksploziji u dubini Vrazijeg mora, oko 4,6 nautickih milja sjeveroistocno od otoka Bayones.
Za to vrijeme istrazivacki brod “Kajo Maru No5” plovio je ka “srcu” Vrazijeg mora. Iznenada, bez vidnog razloga, prestao je odrzavati radio-vezu. Japanska javnost se uzbudila, jer su se na brodu nalazila i neka veoma poznata znanstvena imena, sve u svemu, 31 covjek zajedno s geolozima, oceanografima, vulkanolozima, zapovjednikom broda i clanovima posade.
Tek 25. rujna Hidrografski biro Japana obavijestio je javnost da je “Kajo Maru No5” nestao. Organizirana je najmasovnija potraga u povijesti japanskog pomorstva: desetine brodova i zrakoplova opremljenih za spasavanje, stotine ribarskih lada naprosto su procesljali svaki centimetar Vrazijeg mora, ali je sve bilo uzalud. Nije otkriven ni najmanji znak da je “Kajo Maru No5” dozivio tragediju i potonuo, ali je specijalna komisija japanske vlade ipak zakljucila da je nestali brod bio zrtvom eksplozije podmorskog vulkana Mayoyin-sho. Vrazije more je od tog dana i zvanicno proglaseno - opasnom zonom!
Iza misterioznog nestanka japanskog istrazivackog broda mnoga su pitanja ostala bez odgovora: kako je i zasto doslo do prekida radio-veza sa brodom koji je bio opremljen sa dva najmodernija radio-uredaja? Zasto posada nije javila o prijetecoj opasnosti? Zar je nestanak dozivjela tako iznenada i tako munjevito da nije imala vremena reagirati po ustaljenim pravilima pomorskog protokola?
I jos nesto. Nakon svakog brodoloma ili tragicne havarije na morskoj se povrsini zadrze odredeni ostaci: pojasevi za spasavanje, plastika iz kuhinje, vesla i camci… Medutim, I pored visemjesecne krajnje ozbiljne I detaljne pretrage, na morskoj povrsini nije otkriven nikakav trag, nije nadeno nista. Bas nista!
Zasto?
Novinari koji su sljedecih desetljeca tragali za rjesenjem misterioznog nestanka japanskog istrazivackog broda, isceprkali su pojedinosti o nevjerovatnom dozivljaju cetvorice americkih pilota, koji su u svibnju 1971. godine letjeli iz Japana. Kada su se nasli u zracnom prostoru iznad Vrazijeg mora, njihovi radio-instrumenti nenadano su usutjeli. Tek nakon sat i pol, instrumenti su sami od sebe nastavili normalno funkcionirati, vodeci zrakoplove pravilnim kursem. Piloti, dakako, nikada nisu saznali kako je i zasto doslo do toga!
sto je zajednicko medu dva najpoznatija ukleta podrucja na nasoj planeti - Bermudskog trokuta i Vrazijeg mora?
Osim zemljopisne sirine i razmjerno velikih dubina (4000-5000 metara), i u jednom i u drugom podrucju kompasi pokazuju pravi smjer, to jest umjesto magnetskog pola, pokazuju - zemljopisni!