Za to vrijeme, u svim okolnim vojnim bazama i na civilnim aerodromima, dan je znak za uzbunu. Prvi je u pomoc poletio hidro-avion tipa “Martin-mariner”. Bio je to golemi avion koji sa sobom nosi dovoljno goriva za 24 sata leta i s najmodernijom opremom za spasavanje. Avion je opsluzivala posada od trinaest iskusnih profesionalaca.
No, desilo se nesto vise nego nevjerojatno. Poslije samo desetak minuta i s "Marinerom" je prekinuta veza. Nije odgovarao na uobicajne radio-poruke. Jednostavno je nestao. Bez traga i bez poziva u pomoc!
U potragu za “Eskadrilom 19” i “Martin-marinerom”, tog je poslijepodneva, veliki americki nosac zrakoplova “Solomon”, poslao sve svoje letjelice. I ne samo on. Za manje od 24 sata u potragu se ukljucilo vise od 100 brodova, 300 zrakoplova, na stotine jedrilica i motornih camaca. Precesljan je svaki metar mora izmedu Floride, Bermuda i Puerto Ricoa. Ali, nista nije otkriveno: nikakav sumnjiv trag, nikakav avion, nikakva olupina, nikakava mrlja nafte u moru...
Bas nista!
Oko 19 sati, 5. decembra/prosinca, jedna privatna radio-stanica, nedaleko Miamija, na Floridi, uhvatila je veoma slab signal, koji se sastojao samo od dva slova “...FT”, koji su bili dio kodnog obiljezja nestale “Eskadrile 19”. Upravo to je otvaralo nova zanimljiva pitanja: da li je to bio posljednji pokusaj posade nesretnih zrakoplova da uspostave kontakt sa Bazom i da saopce neku vaznu poruku? Ako i jeste, onda su to uradili dva sata posto su u letjelicama potrosili sve gorivo!
Kako je to bilo moguce?
Okupljajuci se na sastancima tokom decembra/prosinca 1945, te januara/sijecnja i februara/veljace 1946. godine, eksperti americke istrazne vojne komisije nisu mogli pronaci ni najmanji razlog koji bi mogao racionalno objasniti sto je omelo pet iskusnih zrakoplovaca iz zlosrecne ekskadrile, prilikom poksaja slanja poziva u pomoc. Nikada se nije saznalo ni sta se moglo dogoditi velikom spasilackom hidroavionu, koji se mogao spustiti na more i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Zasto njegov automatski odasiljac za SOS nije aktiviran? Kako se i zasto dogodilo da nitko od 13 clanova posade nije potrazio spas iskakanjem iz zrakoplova?
Izvjesce istrazne vojne komisije, u cijem su sastavu bili i najugledniji znanstvenici i eksperti Sjedinjenih Drzava, zakljuceno je tek nakon dugog nabrajanja logicnih pitanja na koja nije naden nikakav prihvatljiv odgovor. Eksperti su, na kraju, zakljucili:
“Nismo, na zalost, u stanju cak ni da kazemo sto se moglo dogoditi Eskadrili 19!...”
Od tog je dana bermudski trokut (Florida - Bermudi - Puerto Rico) dobio svoj nesvakidasnji image i s pravom proglasen - ukletim!

Groblje Atlantika
U cetrnaestoj “Crvenoj knjizi” engleskog drustva za osiguranje i klasifikaciju brodova Lloyd, upisana su imena 222 broda razlicitih dimenzija, namjena i nosivosti, (cak i ime jedne atomske podmornice sa kompletnom posadom!) koji su bestraga nestali u ukletom Bermudskom trokutu u vremenskom periodu od 1929. do 1954. godine, a od tada do danas ta se brojka vise nego znacajno uvecala. Statisticari su, takoder, izracunali da je od 1914. godine nestalo blizu tri tisuce ljudi, a najnoviji podaci govore da u tim tajanstvenim bijelim vodama Atlatskog oceana svake godine u prosjeku nestaje vise desetina vecih i manjih brodova, a kako smo vidjeli nerjetko i zrakoplova. Zahvaljuci tome, Bermudski trokut danas mnogi pomorci nazivaju jos jednim neveselim imenom - “grobljem Atlantika”!

To sto se dogada u ovom podrucju i jos u devet manje poznatih “ukletih” zona na nasoj planeti, gdje takoder na misteriozan nacin nestaju brodovi, podmornice i zrakoplovi, vec duze je vrijeme predmet nevjerojatnih svjedocanstava, prica i teorija. Pretpostavke se krecu od fantasticnih tvrdnji da se radi o “lovackim rezervatima vanzemaljskih bica”, u kojima svemirci love Zemljane za potrebe nekakvog “interplanetarnog zooloskog vrta”, preko razmisljanja nekih autora da u Bermudskom trokutu, s vremena na vrijeme, dolazi do “preklapanja vremensko-prostornih dimenzija”, fenomena koji brodove i zrakoplove izbacuje u neki drugi, paralelni svijet, do teorije jednog od najznamenitijih amarickih vidovnjaka, Edgara Caycea, da su za najveci broj nestanaka brodova i zrakoplova krivi stanovnici legendarne Atlantide, hipoteticne civilizacije ciji su se preci u davno doba, navodno, spustili ispod morskog dna odakle danas pomno prate tehnoloski razvoj covjecanstva. Uz pomoc mocnih “suncevih kristala”(?!), smatra Cayce, Atlantidani s vremena na vrijeme, prema sopstvenim potrebama, odnose plovila i zrakoplove!
Ima jos nekoliko zanimljivih teza. Jednu su lansirali oni koji malo znaju o prirodi lasera. Oni tvrde kako brodovi i avioni nestaju kao zrtve nekih “meduplanetarnih lasera” usmjerenih u te dijelove naseg planeta “odnekud iz svemira”. Drugi, smatraju da dno Atlantskog oceana u tim rajonima povremeno “raspukne”, te u te siroke pukotine pojuri voda i “usisava” brodove s posadom, a u zraku se od takvih virova stvaraju snazni cikloni, koji naprosto “prozdiru” i najmodernije zrakoplove. Treci, opet, tajanstvena zbivanja u ukletim podrucjima, dovode u vezu s pojavom koju su svojevremeno uocili i americki kozmonauti - da se u tim oblastima povrsina oceana, iz znanstveno nejasnih razloga, nerjetko uzdize ili spusta i do 25 metara! Kao rezultat toga, nastaju anomalije u moru i zraku sto dovodi do “supersnaznih ponora”, koji u nistavilo odnose sve sto se nade u blizini.

Ništa natprirodno
Ima i onih koji vjeruju da se u "ukletim zonama" mozda radi o podmorskim zemljotresima. Ako dno oceana silovito podrhtava, to se moze odraziti na povrsini, uz realnu opasnost da proguta nesretne brodove. No, ovaj scenarij nije bas prihvatljiv za glasovitu znanstvenicu Anny Cazenave (Eni Kazenav) iz Naboratorija za proucavanje geofizike i kozmicke oceanografije.
"Zona obiljezena kao Bermudski trokut nije jedna od najopasnijih na nasem planetu!" - smatra Cazenave koja je ucestvovala u pravljenju svemirske kartografije podmorskog zemljista naseg planeta. -"To je zona velikih povrsina na dubini od 5000 metara, bez osobitog reljefa, pa prema tome pogodna je za podmorsku plovidbu. Nema vulkana, nema granica izmedu oceanskih ploca koje bi stimulirale da lava izbija na povrsinu!..."
Anny Cazanave je spremnija povjerovati da se u Bermudskom trokutu uopce ne radi o nekakvim natprirodnim silama. Svaka nesreca i svaki nestanak ima svoje zasebne i - drugacije - razloge, smatra ona. Ponekad su to mehanicki kvarovi, ponekad ljudski faktor, pomanjkanje srece ili vremenske anomalije...
Ako tome dodamo i veoma snaznu Golfsku struju koja Atlantikom ide od zapada ka istoku - pravu silovitu rijeku tople vode koja bi krhotine brodova ili zrakoplova mogla odnijeti daleko od mjesta nesrece - dobit cemo dovoljno realnih (prirodnih) objasnjenja za brojne tragedije koja su bermudsko podrucje nacinila krajnje negostoljubivim i - ukletrim!
Bilo kako mu drago, cinjenice ostaju nepobitne: Bermudski trokut jos uvijek - cak i danas - odnosi svoj uzasni danak. Pomenucemo samo neke od najpoznatijih tragedija, koje su se odigrale u drugoj polovici 20. stoljeca...

Što se dogodilo?
Jos se nije ni stisala buka oko nestanka “Eskadrile 19” i hidro-aviona “martin-marinera”, kad je kontrolor letenja aerodroma na Bermudskim otocima izrazio zabrinutost: nestao je cetveromotorni zrakoplov “Star-tiger” s 40 putnika i clanova posade! Dogodilo se to 30. sijecnja 1948. godine u jedan sat po ponoci, a posljednji pilotov radiogram glasio je: “Drzim se kursa, 400 milja od Bermuda, vrijeme je lijepo, sve je OK...” Pa ipak, zrakoplov nikada nije stigao na svoje odrediste!
U prosincu je iste godine, iz San Juana (Puerto Rico) uzletio prema Miamiju zrakoplov DC-4 s 32 putnika. Posada je vec ugledala svjetlosti otoka Key West i zatrazila dozvolu za slijetanje kada se dogodilo nesto zbunjujuce, sto nikada nitko nece objasniti: veze su nenadano prekinute i zrakoplov je jednostavno nestao!
Podsjetimo se i nesto novijih slucajeva: 2. veljace 1962. godine u mirnom je Meksickom zaljevu, u blizini otoka Dry Tortugas, nepovratno nestao golemi tanker s posadom od 39 pomoraca. U srpnju iste godine ukleti je Bermudski trokut progutao i ribarski brod “Snow-boy”; u travnju 1970. nestao je teretni brod “Milton”, a u ozujku 1973. godine izgubila se svaka veza s brodom “ Anita”, koji je plovio pod norveskom zastavom!
Kronike kazu da je do neshvatljivih nestanaka brodova dolazilo i prije, jos u doba Kolumba, kad su se prije pet stoljeca, ondje prvi put pojavili spanjolski i portugalci moreplovci. Tada se, medutim, sve objasnjavalo olujnim nevremenima i gusarkim napadima.
U svim slucajevima misterioznih nestanaka brodova i zrakoplova, organizirane su temeljite potrage za bilo kakvim tragovima, ali je sve bilo uzalud. Neki su zrakoplovi cak do posljednjeg trenutka odrzavali normalnu radio-vezu s zrakoplovnim lukama ili vojnim bazama. A onda su nenadano iscezavali, “kao da su nestajali u kakvu atmosfersku rupu”, kako je to slikovito zapisano u jednom od zakljucaka grupe vojno-civilnih eksperata. Drugi su davali neobicne izjave: pokvarili su se uredaji, poludjeli navigacioni instrumenti, na nebu se odjednom pojavio oblak, more promijenilo boju i izgleda “nekako cudno”, pojava neprozirne magle...
Ipak, najzanimljivija su iskustva prezivjelih mornara, pilota i onih koji su imali priliku da plove vodama Bermudskog trougla...