Postoji jedna tipicna anegdota, cuo sam je u bezbroj verzija ucestvujuci u prvoj jugoslovenskoj novinarsko-istrazivackoj ekspediciji “Tibet '88” i putujuci Kasmirom, Ladakom, Nepalom i Tibetom, a koja veoma zorno odrazava domete istocnjackih saznanja o covjeku i njegovim duhovnim, psihickim mogucnostima.
Za vrijeme povratka sa jednog od najvisih vrhova svijeta, na visokim brdima Himalaja grupa zapadnjackih alpinista naide na nekog jogina koji je spokojno sjedio na jednoj usamljenoj stijeni.
- Kako si, starce? - upita uljudno jedan od alpinista.
- Dobro, djeco. Otkud vi? - uzvrati jogin.
- Vracamo se s onog vrha - odgovorise alpinista ne krijuci zadovoljstvo i pokazujuci rukama prema udaljenim predjelima kojim je dominirao vrhunac oklopljen vjecnim snijegom i ledom. - Upravo smo ga osvojili!
Jogin se blago nasmijesi i prijekornim glasom zapita:
- Mora da vam je bilo tesko cim ste sa sobom morali da nosite i svoja teska tijela?!... Djeco, djeco, kako se samo razbacujete snagom!?...

Prastara iskustva
salu na stranu, ali kada sam se odlucivao da napisem ovu knjigu znao sam da cu najubjedljivije i najfascinantnije podatke pronaci u istocnjackim vjerovanjima, najprije u hinduizmu i njegovom najznacajnijem izdanku - budizmu. Naravno, tada nisam ni slutili da cu veliki broj izvanrednih primjera otkriti u drevnim zapisima prohujalih kultura, kineskoj, tibetskoj, sumerskoj, egipatskoj i kulturama Latinske Amerike. S druge strane, u gotovo svim religijama svijeta pominje se fenomen “astralnog putovanja”, najcesce kao posljedica samrtnog hropca u kome se dusa odvaja od tijela.
Proucavanju tog fenomena neki narodi su pristupili veoma ambiciozno, a kao posljedica - do danasnjeg dana su nam ostali vrijedni zapisi, nerijetko, na zalost, sifrirani, koje danasnja znanost pokusava da odgonetne i objasni. Prisjetimo se samo “Egipatske knjige mrtvih” ili kapitalnog djela neznanih lamaistickih svecenika “Bardo Thodol”, na Zapadu poznatijeg po imenu “Tibetanska knjiga mrtvih”, za koju Carl Gustav Jung veli da je u njoj “uhvacen bljesak cetvrte dimenzije i strgnut veo s najvece tajne zivota”.
Sama rijec “bardo” objasnjava sustinu ovog fundamentalnog djela. To je tibetska rijec, kovanica, sastavljena od dva elementa - “bar” i “do”. "Bar" znaci "izmedu", a "do" oznacava "dva". Drugim rijecima, “bardo” se odnosi na nesto izmedu dvoga, u ovom slucaju - stanje izmedu zivota i smrti, ili jos bolje receno - izmedu jednog i drugog zivota!
Dok zapadnjaci cin sahrane shvataju konacnim svrsetkom zivota, dotle drevnim Tibetancima smrt predstavlja kapiju iz jednog aspekta bivstvovanja u drugi, jer oni duboko vjeruju da je zivot, zapravo, neunistiv. Istovremeno, radanje i umiranje nije svedeno na dvije ekstremne mede izmedu kojih protice ono sto danas smatramo zivotom. Naprotiv, umiranje pocinje od rodenja, dan za danom, ali se ne zavrsava po nasim poimanjima, nego se pretace iz jednog oblika u drugi, dok zivot vjecno zivi!

Istočnjačke tradicije
Upravo o razlicitim ciklusima ili aspektima zivota govori “Bardo Thodol”. Ipak, smatram da bi bilo krajnje neuputno baviti se povrsnom analizom djela koje u sebi sadrzava najtemeljitiju filozofiju zivota i smrt, ali i vise od toga - otvoreno nudi najtajnije i najteze dohvatljive cinjenice o dusevnom zivotu covjeka, sa sposobnoscu samoanalize za koju mnogi znanstvenici tvrde da joj moderni psihoanaliticari ni izdaleka nisu dorasli.
Iako je “Tibetanska knjiga mrtvih” nastala u osmom stoljecu, mnogi ucenjaci danasnjice vjeruju da njeni korijeni vode do najdaljih dubina ljudske proslosti i da predstavlja samo jedan dio tajanstvenih istocnjackih tradicija cije je dimenzije i u ovo vrijeme tesko sagledati.
Odvajanje duse od tijela pominje se u raznim verzijama najstarijih kultura. U drevnom Egiptu se taj fenomen oznacava nazivom “ka”, a vidimo ga na mnogim grobnim i hramskim zidnim slikarijama kako poput ptice bdije iznad mrtvih i mumificiranih faraonskih tijela. U najstarijem sacuvanom epu, sumerskom “Epu o Gilgamesu” naslucuju se fantasticni dometi spoznaja o izvantjelesnoj percepciji. Prije svake znacajne akcije, junaci glasovitog epa zapisanog na prastarim glinenim plocicama - Gilgames i Enkidu - mole se bogu samasu, bogu sunca, kako bi im podario moc ili san da mogu vidjeti udaljene predjele i dogadaje koji ce se zbiti!
U Bibliji, kao i u Homerovoj “Odiseji”, pominju se razgovori sa umrlim, a u “Metamorfozama”, djelu latinskog pisca Apuleja iz II stoljeca, glavni junak doslovno kaze: “Priblizio sam se medi izmedu zivota i smrti; prijedoh prag Prozerpinin i, posto sam prosao kroz sva pocela, ponovo se vratih: vidio sam sunce kako duboko u noci sja u punoj svjetlosti; prisao sam bogovima Donjega i Gornjega svijeta; vidio sam ih licem u lice i molio im se izbliza...”
Kada je Troja pala, Odisej je, nakon dugog pustolovnog lutanja nepoznatim morskim prostranstvima, u trenucima neobicne koncentracije “vidio” svoj srecni povratak na Itaku!

Iznad trećeg neba
Na drugoj strani, kako bi “otkrile ono sto je nedostupno i skriveno”, germanske zene bi “gledale” u rune (najstarije germansko pismo). Rune su u proslosti bile urezivane na oruzje i nakit, a pridavana im je carobna moc. Prema “Edi” (nordijska zbirka pjesama o bogovima i junacima), rune su mogle da uticu na vatru i vrijeme i “macevima su mogle da otupe ostrice”. Svaka runa (znak, slovo...) imala je odredeno znacenje. U “Edi” se govori i o vjerovanju u neumitnu sudbinu. Ona se uz pomoc runa mogla “vidjeti”, ali se na nju nije moglo uticati.
“...Umri danas ili sutra, slavu junaka smo stekli. Kad progovori Norna - niko nece docekati vece!...”
Norne su, u nordijskoj mitologiji, boginje sudbine, Urd vlada prosloscu, Verdandi sadasnjoscu, a Skuld buducnoscu.
U mitologiji Maja, cije fantasticne domete jos uvijek odgoneta savremena znanost, ostalo je zabiljezeno sjecanje na neobicne ljude koji su - kada bi to zazeljeli - mogli da “vide nepoznate krajeve i skrivene dogadaje”. Astecki vladari cesto su pustali krv da im otice kako bi dozivjeli “nebeski uzlet” i letjeli iznad svog carstva, te se uvjerili kako im podanici zive! Umiranje medu americkim Indijancima nije znacilo definitivni kraj, jer je dusa umrlog “odlazila u vjecna lovista”!
Vatikanski prvak, papa Pio V uspio je 7. septembra 1591. godine da astralnim putem odleprsa do 925 kilometara udaljenog Lepanta i da bude svjedok pobjede Don Juana Austrijskog nad Turcima, a u jednom svom pismu, upucenom Crkvi Krista u Korintu, sveti Pavle pripovijeda o covjeku koji je bio “uhvacen iznad treceg neba”, ali se ne upusta u detalje i ne govori o tome da li je ovaj u svom misticnom iskustvu uzivao “u tijelu”, ili “izvan tijela”!

Putovanja u snu
Prema izvjestaju svetog Pavla, nije bila rijec ni o kakvom snu ili halucinaciji, jer je “tijelo moglo biti napustano u bukvalnom smislu rijeci”, buduci je covjek satkan “od materijalnog tijela i duhovnog tijela”...
Za mnoge uspjesne vojskovode i ratnike antike njihovi savremenici su vjerovali da raspolazu paranormalnim sposobnostima i da uspjevaju unaprijed vidjeti buduce dogadaje. Aleksandar Makedonski je mogao da zaspe i u sedlu, ali je nakon tih kratkih relaksirajucih odmora znao da govori o mnogim detaljima iz ratnih okrsaja koji tek treba da se odigraju. “Kao da je u snu odlebdio u buducnost i tamo registrovao sve pojedinosti dogadaja kroz koje ce proci sa svojim ratnicima”, zabiljezeno je u jednoj hronici o ratnom pohodu Aleksandra Makedonskog u Aziju.
“Astralni izleti” izgleda da su se desavali pojedincima u svim vremenima, a ne samo religioznim ljudima i ljudima izuzetne senzibilnosti. Franjo Asiski, ako je vjerovati njegovim savremenicima, mogao je da lebdi u vazduhu, a njemacki ljekar Franz Anton Mesmer strasno je izucavao efekte hipnoze, ali i vantjelesna iskustva darovitih pojedinaca.