Ugledni americki psiholog Kenneth Ring, profesor na Univerzitetu Connecticut, godinama je istrazivao iskustva ljudi koji su se nasli na rubu smrti ili klinicki mrtvi. Otkrio je da svi njegovi ispitanici - muskarci i zene razlicitih dobi, naobrazbe i proslosti - govore o necemu sto je uslovno nazvao “jezgrom iskustva”. Govorili su o napustanju vlastitog tijela ili odvajanju od njega, o opstenju s voljenim pokojnicima, o klizanju kroz mracni tunel prema nekakvom bljestavom svjetlu, o stizanju do nekog prolaza, ali i povlacenju od njega, gdje kad zbog nekakvog osjecanja odgovornosti prema drugima. Iako je bilo podosta raznolikosti u iskazima, odgovori su uvijek bili slicni: bio je to osjecaj velikog olaksanja, cak i blazenstva, koji su zeljeli da zadrze sto duze.
Bez obzira kakvi su im stavovi bili prije toga - a njihova religiozna uvjerenja su bila izuzetno raznolika - vecina tih ljudi bili su uvjereni da su se bili nasli istinski suoceni s nekom nadprirodnom silom, obuzeti ljubavlju i blazenstvom, i da su krajickom oka zavirili u neobicni zivot koji je trebalo tek da predstoji.

Ni san ni halucinacija
Za sve vrijeme svog neobicnog istrazivanja Ring se posebno usredsredio na provjeru nekih sumnji koje su se u njemu budile. Da li su, na primjer, astralni izleti mogli da budu potaknuti uzimanjem lijekova ili anestetika? Mogli su, dabome, ali se americki psiholog prisjetio i primjera u kojima ispitanici uopste nisu bili pod lijekovima; u drugim slucajevima anestezija i uzimanje medikamenata, sudeci prema svemu, i nisu mogli izazvati reakcije poput opisanih.
- Po meni - kaze Ring - lijekovi i anestetici bi uticali da ispitanici zaborave svoja dramaticna izvantjelesna iskustva, i ako su ih za vrijeme klinicke smrti kojim slucajem i dozivjeli!
Mnoge dileme, svakako, tu se ne okoncavaju: da li su, konacno, astralni dozivljaji brbljarije izazvane toksickim sokom?! I to bi moglo da bude istina, ali halucinacije su najcesce rasplinute, nepovezane i veoma raznolike, ovisne o pojedincu. Svjedocanstva o fenomenu “tik do smrti” bila su, medutim, sasvim jasna, povezana i bazirana na dubokom osjecaju zbilje. Kako je Ringu rekla jedna Ijekarka, koja je takode dozivjela izvantjelesno putovanje, “ja znam i te kako sta sadrzi san ili halucinacija - a to nije bilo ni jedno a ni drugo”.
Da li ljudi u trenucima kada se nalaze na rubu zivota u svojoj masti vide ono sto bi zeljeli da vide?
Neki od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvog prethodnog upozorenja da im je zivot u opasnosti, a mnogi od njih cak nisu ni pomisljali na neki ugodni zagrobni zivot. Pogotovo, recimo, samoubice - a medu ispitanicima bilo ih je 36 - koji su se i odlucili na taj dramaticni korak u zelji da izbrisu svoju svijest!
I na kraju, da li je “zavirivanje u smrt” bilo samo kratka, neobicna epizoda - nesto poput bljeska izvanosjetilnog opazanja - prije nego sto se oglase
posmrtna zvona?
- Ocito nije! - tvrdi americki psiholog. - Cini se da su ta iskustva izazvala kod pojedinaca prave preobrazaje, promjenu zivotnih stavova i preispitivanje vrijednosti, sklonost prema ljubavi i pomaganju drugim. Zbog toga i jesam sasvim uvjeren da su to autenticni dozivljaji!

Doživljaji iz djetinjstva
I dr Raymond Moodi je u svojim istrazivanjima dosao do slicnih zakljucaka. Gotovo svi ispitanici koji su “okusili” klinicku smrt i u tim trenucima dozivljavali izvantjelesne dozivljaje u potpunosti su izmijenili svoj odnos i pogled na smrt.
“Pretpostavljam”, izjavio je jedan ispitanik, “da je to iskustvo dalo novi oblik jednom dijelu mog zivota. Kad se to dogodilo bilo mi je deset godina, a bio sam jedino dijete. Citav sam zivot bio uvjeren da zivot poslije smrti postoji. Nisam u to nikada posumnjao i ne bojim se umrijeti. Nije me strah. Neki se moji poznanici boje umrijeti. Zaplaseni su. Uvijek se u sebi smijem kad ih cujem kako kazu da zivota poslije smrti nema ili kad si mrtav, sve je gotovo. U sebi mislim: oni nemaju pojma...”
“Kao mali djecak bojao sam se smrti”, ispricao je drugi pacijent. “Nocu bih se budio placuci - imao sam napade straha. Majka i otac bi dotrcali k meni u sobu i pitali me sta mi je. Govorio sam im da ne zelim umrijeti, a znam da moram. Trazio sam od njih da to sprijece. Majka bi mi tada govorila da je to nesto sa cime se moramo svi suociti. Govorila je da moramo umrijeti sami, i kad za to dode vrijeme da cemo to dobro uraditi. Mnogo godina kasnije, kada mi je majka bila vec mrtva, razgovarao sam o tome sa svojom zenom. Jos sam se bojao smrti i nisam zelio da dode... Ah, sada, nakon ovog iskustva, vjerujte, vise se ne bojim umiranja!...”
Za devetnaest godina dr Fred Schoonaker, direktor Sluzbe za srcanu njegu Bolnice sv. Luke u Denveru (SAD) uspio je prikupiti istorije bolesti 2300 ljudi koji su se, sticajem nesretnih okolnosti, nasli na ivici smrti. Medu njima, vise od 1400 ih je govorilo o predsmrtnim dozivljajima koji su nalikovali onima iz istrazivanja psihologa Kennetha Ringa.
Skeptici, ipak, odbacuju neka od ovih svjedocenja i kao uzrok navode cerebralnu anoksiju - nedostatak kisika u mozgu. Medutim, u Bolnici s. Luke bila je koristena veoma slozena oprema za pracenje znakova zivota bolesnika. Dnevni Ijekarski zapisi pokazuju da je uvijek bilo dovoljno kisika za odgovarajuce funkcije mozga. I nenormalni elektricni impulsi koji struje mozgom u vrijeme posljednjih trenutaka njegovog rada nerijetko se navode kao moguci uzrok predsmrtnim izvantjelesnim dozivljajima.
Ipak, u vise Schoonmakerovih slucajeva elektroencefalografski zapisi (koji biljeze funkcionisanje mozga) bili su ravni ili ih uopste nije bilo u razdobljima sto se krecu od 30 minuta do tri sata, daleko izvan granice za koju se smatra da oznacava klinicku smrt neke osobe - iz koje su se, medutim, bolesnici budili, ponekad iz sasvim neobjasnjivih razloga, i govorili o neobicnim dozivljajima smirenosti, ugodaja, sklada i ljepote!
Bila su to svjedocanstva koja nikoga ne mogu da ostave sasvim ravnodusnim. Pogotovo ne naucnike tipa dra Freda Schoonmakera.

Oproštaj poslije smrti
U proslosti su se desavali i znatno misteriozniji slucajevi. Jedan od takvih detaljno opisuju John Fairlev i Simon Welfare u knjizi “Svijet zagonetnih sila”, prema kojoj je snimljena i istoimena televizijska serija...
Supruga prvog predsjednika londonskog Drustva za parapsiholoska istrazivanja, Fleonor Sidgwick, zabiljezila je zapanjujuci izvjestaj o prikazi, koji se podudarao sa smrcu engleskog pilota David E. M'Connel: 7. decembra 1918. godine on je avionom “Camel” poletio sa acamptonskog aerodroma, u Lincolnshireu. Cilj mu je bio Tadcaster, jorksajrski pivarski grad udaljen nesto vise od stotinu kilometara.
Istovremeno je krenuo i drugi avion da ga poveze natrag, posto u Tadcasteru isporuci avion kojim je upravljao. Uskoro su se, medutim, obojica pilota nasla u magli. M'Connelov pratilac morao se prisilno spustiti, dok je M'Conneli nastavio let boreci se s propadanjem svog aparata, napregnuto zureci u maglu i nastojeci da se odrzi na bezbjednoj visini. Oko pet-sest kilometara od Tadcastera avion se srusio i razbio. M'Connela je ubio udarac o mitraljez koji je bio pricvrscen ispred njega. Zguzvana tabakera za cigarete, koju su nasli u olupini aviona, svjedocila je o zestini udara o zemlju. Sat na ruci zaustavio je kazaljke tacno u 3.25 poslije podne.
U Scamptonu je M'Connelov najbolji prijatelj i drug, porucnik James J. Larkin, sjedio u sobi i pisao pisma, ne znajuci za prijateljevu borbu na putu za Tadcaster. U svjedocanstvu napisanom kasnije na zahtjev M'Connelova oca opisao je sta je tog dana dozivio.
“Cuo sam korake u hodniku; vrata su se bucno otvorila, na nacin kako ih je David obicavao otvarati; cuo sam njegovo uobicajeno 'Halo, momce!' i napola se okrenuo u stolici. Ugledao sam ga na pragu, jos je rukom drzao okruglu kvaku. Bio je u pilotskoj odjeci, ali s mornarickom kapom. U pojavi nije bilo niceg neobicnog. Kapu je bio zaturio na potiljak, smjeskao se kao i uvijek kada je ulazio u sobu i pozdravljao nas. Uz odgovor na njegovo 'Halo, momce!' uzvratio sam: Halo! Vec si se vratio?! Odgovorio je: 'Da. Dobro sam stigao, islo je glatko'. Gledao sam u njega sve vrijeme dok je to govorio. Rekao je: 'Pa, zdravo!', bucno zatvorio vrata i otisao...”

Nemoćna nauka
Larkin nije imao sat, ali je ocijenio da se posjeta zbila izmedu 2,15 i 2,30 sati; upravo tada kada je David M'Connel susreo svoju smrt stotinjak kilometara odanle, u Vorkshireu. Te veceri u hotelu “Albion”, u Lincolnu, Larkin je saznao za prijateljevu pogibiju, sto ga je potreslo i zaprepastilo.
“Kao sto mozete shvatiti... nisam znao kako da rijesim tu enigmu. Nije se mogla poreci cinjenica da je vjerovatno oko 3.25 sata stradao leteci u Tadcaster, jer se kasnije utvrdilo da mu je sat stao tacno u to vrijeme. Pokusao sam sebe uvjeriti da ga nisam vidio, niti govorio s njim u svojoj sobi, ali nisam mogao, jer sam nesumnjivo bio budan, a njegova pojava, glas, ponasanje, bili su tako prirodni. Kako sam sumnjicave prirode u pogledu ovakvih pojava, jos i sada zelim sebe uvjeriti da ga nisam vidio, ali ne mogu!...”
Nauka jos nije nasla dovoljno dobar teoretski pristup koji bi na koliko-toliko zadovoljavajuci nacin uspijevao da razjasni iskustva kao sto je ovo, a, s druge strane, tesko ih je svrstati i u kategoriju - cistih iluzija. Zbog toga, mnogi netipicni slucajevi astralnih putovanja i sada cekaju razrjesenje. Istovremeno, u svijetu je sve vise naucnika koji se hvataju ukostac sa slicnim zagonetkama. Stvorene su i prve naucne teorije koje nastoje da sa svakog slucaja skinu veo mistike i da ga objasne logicnim slijedom dogadaja u normalnoj cirkulaciji zivota na Zemlji.

Iz knjige "Izvan tijela"