Neki odlomci iz svetih knjiga izgleda da potvrduju slicnost izmedu procesa umiranja i vantjelesnog iskustva. Tako Biblija smrt opisuju kao kidanje srebrne spone, koja povezuje fizicko i astralno tijelo: "Sjeti se takoder svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego što zli dani dodu..., prije nego što se srebrna spona prekine ili se zlatna zdjela razbije."
Moglo bi se tumaciti da Sv, Pavle podržava ideju da mi imamo dva odvojena tijela: u l Korincani 44, pišuci o vaskrsnucu mrtvih, on kaže: "Ako postoji fizicko tijelo, postoji takoder i duhovno tijelo." A u Drugoj knjizi Korincana 12:3 - 4, on govori o covjeku koji je stigao u Raj – «bilo tijelom ili izvan tijela, ja to ne znam, Bog zna - i on je cuo ono što se ne može ispricati, što covjek ne može izustiti…"
Prvi parapsihološki pisci 19. i 20. stoljeca uhvatili su se za ove i slicne odlomke iz drevnih hinduistickih svetih knjiga, poput «Upanišada», da bi što upecatljivijim ucinili opise svojih vantjelesnih iskustava.
Sve do prije tridesetak godina i sam sam smatrao da bi vantjelesno iskustvo moglo biti veoma znacajno i da bi možda moglo biti moguce vidjeti umrle srodnike, razgovarati s njima, i donijeti obavještenja koja bi se mogla provjeriti, kaže S. V. Rene, autor ovog teksta. Sve ovo bi bilo od ogromne pomoci i znacaja u odgovoru na staro pitanje - da li ima života nakon smrti?!…

Lebdenje u vazduhu
Imajuci ovo na umu, ja sam se jako trudio putem raznih metoda da i sam doživim vantjelesno iskustvo. U knjizi S. Malduna i H. Karingtona «Projekcija astralnog tijela» (1929.), našao sam nekoliko razlicitih metoda za podsticanja astralne projekcije i odlucio da ih isprobam.
Cijeli jedan mjesec svake sam noci po jedan sat pokušavao da se izdignem iznad fizickog tijela. Napokon sam uspio. Prvi znak je bio da sam se našao u kataleptickom stanju - nesposoban da pokrenem ijedan mišic. Upotrijebio sam volju - ili je to bila moja mašta - da se natjeram da pocnem lebdjeti i to je bilo prilicno fascinantno iskustvo. Osjecao sam kao da sam spušten u blato na dnu rijeka i da voda polako sipi u to blato i smanjuje mu viskoznost, tako da se pocinjem dizati prema površini vode.
Lebdio sam poput nekog velikog balona koji je osloboden veza sa zemljom. Stigao sam do plafona, prošao kroz njega u mrak potkrovlja. Zatim sam prošao kroz krov, a nebo, oblaci i mjesec postali su vidljivi. Pojacao sam "volju" (ili maštu) i ubrzanje uzdizanja se povecalo.
Od trenutka odlaska u krevet do ove tacke na nebu nisam imao nikakvog prekida svijesti. Na kraju, sve je prestalo, i ja sam opet bio u krevetu. Odmah sam napisao kompletne i detaljne zabilješke o mom iskustvu i sjetio sam se da sam procitao opis francuskog pisca Irama o slicnim iskustvima o putovanju u nebo.

Korisna iskustva
Kad bolje razmislim bilo je to prilicno beskorisno iskustvo. Svaka razumna osoba bi rekla da sam sve to sanjao. Odlucio sam da sljedeci put sve bude drugacije - i bilo je! U knjizi je stajalo da ce katalepsija nestati kada projekcija iz tijela prevazide "raspon aktivnosti spone". "Vitalne sile" koje teku kroz srebrnu sponu bile bi svedene na nizak nivo i katalepsija bi nestala. Ako bi se ovo dogodilo bilo bi moguce otici u grad, razgledati izloge koje nikad prije niste vidjeli, upamtiti njihov sadržaj, vratiti se u tijelo, sve to zapisati, i pažljivo provjeriti opis sljedeceg dana. Kada bi ovo funkcionisalo, sigurno je da niko ne bi rekao da je to iskustvo bilo san - narocito ako bi se cjelokupno 'putovanje' moglo provjeriti nekim bitnim dokazima.
I tako sam opet pokušao. Ovoga puta su mi trebale samo tri ili cetiri noci da uspijem. Ovom prilikom sam prestao sa vertikalnim kretanjem do visine stropa. Promijenio sam pravac. Još uvijek kataleptican, lebdio sam horizontalno, s nogama naprijed, ka prozoru sobe. Leteci glatko kroz gornji dio prozora, trudio sam se da se spustim na travnjak, gdje bih bio - kako sam se nadao - izvan "raspona aktivnosti spone". To se, medutim, nije dogodilo. Kako sam prošao kroz prozor i poceo da se spuštam na travnjak doživio sam jedno od najcudnijih iskustava. Osjetio sam kako mi neke nepoznate dvije ruke obuhvataju glavu, preko oba uha, i vracaju me nazad u spavacu sobu i u moje tijelo. Nisam cuo nikakav zvuk i nisam vidio ništa.
U to vrijeme, zbog nedovoljnog spavanja, bio sam tokom dana toliko umoran da sam morao prekinuti sa eksperimentima. Od tada sam mnogo toga naucio. Kao prvo, ležanje na ledima na krevetu i koncentracija na nekoj odredenoj ideji najefikasniji je recept za dovodenje sebe u autohipnoticki trans. Drugo, katalepticko stanje je neminovna faza u procesu astralne produkcije. Trece, pošto sam ocekivao da cu lebdjeti vertikalno prema gore, to se i desilo. Drugi eksperimentatori, sa drugacijim priželjkivanjima i idejama, ne zapadaju u katalepticno stanje, i ponekad "napuštaju tijelo" horizontalno, kroz glavu ili postranice.

Zanimljivi eksperiment
Ponekad se fizicki svijet viden u nekom vantjelesnom iskustvu ne poklapa sa realnošcu. Tu se mogu naci simbolicni dodaci poput vizija željeznih šipki na prozorima da bi se sprijecio bijeg. Predmeti mogu poprimiti neku vrstu prozracnosti. Maldum navodi da je moguce probuditi se, i projiciran, iz jednog obicnog sna zapažanjem nesklada u okolini.
Jedan od najboljih primjera "normalnog" projiciranja vezan je za Ajlin Geret slavnu englesku parapsihologinju. U svojoj autobiografiji ona opisuje kako je iz jedne sobe u Njujorku projicirala svog dvojnika u jedan gradic u Njufaundlendu gdje je živio Ijekar koji je i stvorio taj eksperiment. Ona je mogla "vidjeti", piše ona, vrt i more, cvijece i kucu, osjetiti miris soli u vazduhu i cuti ptice. Ulazeci u kucu, još uvijek sasvim svjesna svoga tijela u toj sobi u Njujorku i sposobna da razgovara sa eksperimentatorima tamo, zapazila je doktora kako silazi niz stepenice i ulazi u svoju radnu sobu. On je takoder imao parapsihološke sposobnosti i cinilo se da je bio svjestan njenog prisustva. Ona je poslušala njegove upute i opisivala je predmete na doktorovom stolu svom eksperimentatoru u Njujorku. Opisala je i zavoj na glavi doktora za koji je on rekao da je rezultat neke nezgode, koja mu se desila tog jutra. On je zatim otišao do police za knjige, a ona kaže da je mislila na odredenu knjigu. On ju je skinuo sa police i okrenuo je prema njoj da bi procitala naslov. Potom je u sebi procitao jedan odlomak, koji je nasumicno izabrao. Za to vrijerme ona je telepatski primala njegove utiske (knjiga je bila o Ajnštajnu). Tako se eksperiment nastavio.
Sve je ovo bilo zapisano, objašnjava ona, u Njujorku, i poslano poštom to vecer za Njufaundlend. Sljedeceg jutra stigao je telegram od doktora u kojem opisuje nezgodu koju je imao prije eksperimenta, što je objasnilo zavoj na glavi. Njegovi i moji utisci, kaže Ajlin Geret, potpuno su se slagali!

Identični doživljaji
Jedna druga osoba koja je redovno doživljavala vantjelesna iskustva bio je Robert Monro. No, njegove "projekcije" nisu bile toliko dalekosežne kao Ajline Geret. Ipak, Monro analizira stvari koje su mu se desile i daje dovoljno detalja da omoguci drugima da eksperimentišu.
Jedno znacajno i ocito stvarno iskustvo, koje je doživio Robert Monro, ukljucuje njegovu vantjelesnu projekciju do lokacije (nepoznate njemu) jedne prijateljice, koju je našao kako razgovara sa dvjema nepoznatim djevojcicama. On je mogao privuci pažnju samo te žene i ona mu je rekla (mentalno) da je svjesna njegovog astralnog prisustva - ali je sve to vrijeme razgovarala sa djevojcicama. Mada je izjavila da ce se sjecati njegove posjete, on ju je ipak štipnuo negdje oko struka - neocekujuci da ce ona bilo šta osjetiti. Na njegovo iznenadenje, ona je uzviknula i šeretski mu zaprijetila prstom.
Pošto se vratio u sopstveno tijelo, Monro je svoju prijateljicu zamolio da mu detaljno opiše šta je radila u doba njegove projekcije i ona je opisala sve ono što je i on zapazio za vrijeme svog astralnog iskustva.

Iz knjige "Izvan tijela"