Vijesti koje nam posljednjih godina stizu s druge strane Atlantika uvjeravaju nas da se u americkim naucnim laboratorijama izvode eksperimenti s osobama koje lako dozivljavaju astralnu projekciju. Brojni eksperimenti sa Blue Harryem, studentom Univerziteta Djuk, obavljeni pod strogim naucnim uslovima, pokazali su da je ovaj mladi covjek u stanju da pravi astralne izlete i u zatvorene prostorije, da u njima “prepozna” i opise sve stvari i predmete, da “leti” iznad udaljenih predjela i da cak utice na zivotinje!

Doživljaj u bolnici
I ugledna lijecnica Rauni-Leena Luukanen iz Rovaniemija u finskoj Laponiji pripada istoj grupi senzitivaca u kojoj su Ingo Swann, Harold Sherman, Blue Harry i drugi. Svoj prvi izvantjelesni dozivljaj imala je za vrijeme neke operacije.
“Bila sam pod narkozom i odjednom osjetila kako se nalazim izvan tijela”, sjeca se tih traumaticnih trenutaka Rauni-Leena Luukanen. “Lijepo sam vidjela Ijekare i medicinske sestre, zaposlene operacijom. Bila sam upravo svrsila studije medicine i veoma sam se uplasila kada sam vidjela sta hirurg radi samnom. Sve se ipak sretno svrsilo...”
Poslije tog sokantnog dozivljaja Rauni-Leena Luukanen se posvetila izucavanju ovog fenomena, nabavila neophodnu literaturu i pocela sama da eksperimentise. Iz naucnih casopisa je saznala da je istrazivacima u Sjedinjenim Drzavama, raznovrsnim metodama - a o njima cemo u ovoj knjizi detaljnije pisati u jednom od sljedecih poglavlja - poslo za rukom da izazovu izvantjelesne dozivljaje i kod osoba prosjecnog senzibiliteta.
Tako je Rauni-Leena odlucila da i sama pokusa. Legla je na postelju, opustila se i autosugestijom dovela sebe u hipnoticko stanje. U tom stanju napustila je tijelo, osjetivsi odjednom kako lebdi.
“Okrenula sam se prema dolje i ugledala samu sebe. Osjecala sam kao da gledam nekog drugog. Pomislila sam - da ja to, kojim slucajem, ne umirem?!...”
Osoba koja je lezala ispod nje disala je usporeno, umjesto dvadeset puta u minuti, udahnula je i izdahnula samo deset puta. Medutim, to nije zabrinulo mladu lijecnicu.
“...A zatim sam odlebdjela veoma daleko. Nasla sam se odjednom u stanu svojih roditelja u Helsinkiju. Majka je upravo sila neku haljinu s velikim ruzama. Shvatila sam da ce to biti moj bozicni dar. Sljedeceg trenutka bila sam na nekom koktelu kojemu je prisustvovala i moja sestra. Kada sam se vratila u svoje tijelo i osvijestila, bila su prosla puta tri sata.

Košmarne vizije
Odmah sam telefonirala mojima u Helsinki i razgovarala sa ocem. Pitala sam ga sta radi majka. Odgovorio mi je da nesto sije. Kada je mama preuzela telefonsku slusalicu, rekla sam joj kako znam da sije haljinu sa velikim ruzama. Zacudila se i potvrdila. Rekla je: Otkud znas? Pa, maloprije sam te vidjela!, odgovorila sam veselo se smijuci... Kasnije, kada sam srela sestru i ona mi je potvrdila da je moj astralni izlet bio sasvim autentican i istinit.”
Poslije toga Rauni-Leena Luukanen vise nije eksperimentisala svjesno, mozda najvise zato sto se nije zeljela izloziti mogucim opasnostima, koje, sasvim je sigurno, prate svako izvantjelesno dozivljavanje zbilje. Kaze, medutim, da joj se i dalje desavalo da se probudi nocu i da zatekne samu sebe kako nastoji da napusti tijelo, odnosno vec je napola izvan njega.
Na Univerzitetu u Utrechtu (Holandija), gdje drzi katedru za parapsihologiju, smatraju ovaj dozivljaj posebnim stanjem svijesti. U stanju krajnjeg stresa neke osobe predodredene su za takvo reagovanje. Kad ih operisu, kad im stane srce (klinicka smrt), kad naizgled izgube svijest zbog neke nesrece, ili cak u uslovima kada tijelo dozivljava krajnje fizicke i psihicke napore.
Upravo u tako ekstremnim uslovima, za vrijeme robijanja u bileckom zatvoru, beogradski knjizevnik Miroslav Popovic dozivio je veoma upecatljivo izvantjelesno iskustvo. U svojim “Uspomenama sa Golog otoka”, Popovic potanko opisuje uslove u kojima se to odigralo:
“...Gonjenje je trajalo najmanje pet dana. Znaci - skoro do kraja ljudskih mogucnosti. Ali, pamtim ga po necem drugom - po jednom svom postupku, neshvatljivom za tu situaciju.
Tada su mi se po glavi uveliko vrtele misli o samoubistvu. U stvari, vrtila mi se samo jedna misao. Pa i to ne misao, vec slika... Neka hala s gredama mesto tavanice. Sumracna. Omca visi. Ja stavljam glavu u nju. Pa opet - neka hala s gredama mesto tavanice i konop s omcom. I ja, pun mira, stavljam glavu u nju. Nesto rede video sam noz. Vrlo siljast. Trenutak pre nego sto cu ga zabosti sebi u grudi. Cak sam i stiskao saku oko nepostojece drske...”

Iznad napaćenog tijela
U takvom stanju, punom beskrajnog ocaja, Popovic se svakodnevno sve vise iscrpljivao. I fizicki i psihicki. A onda se dogodilo...
“Negde vec duboko u ostrom gonjenju, dakle, mozda cetvrtog ili cak petog dana, odjednom sam se preno iz krajnje iscrpljenosti i povukao tragac i gonica napred. Krenuo sam punim trkom. I natrag, s praznim tragacem, takode sam trcao. Nisam osecao ni bolne misice, ni oguljene dlanove, ni tragac, ni samrtni umor od malocas. Bio sam nekakav 'nad-ja'. I zudeo sam za smrcu. Hteo sam da umrem. Da istrosim sto je mogucno pre svu zivotnu energiju i da brzo, brzo, odmah napustim ovaj odvratni svet.
Primetio sam zacuden i skoro uplasen pogled clana kolektiva koji me je gonio u tim turama.
Izdrzao sam tako do kraja radnog vremena. Sat ili vise. Uglavnom - strasno mnogo. Gonici su cutali.
Kada se rad zavrsio, na ramena su mi navalili dve cuskije i nekoliko krampova. Alat su za sve nosili gonjeni. Od radilista do logora. Mozda dva kilometra. Po bezumnom suncu bilecke kotline.
Zatrazio sam jos cuskija. I dobio ih.
Smrt, naravno, nije dosla. Ali ni umora nije bilo, najednom nije bilo vise ni - mene. Postojalo je samo 'nad-ja'. I zaista je bilo 'nad'. Gledao sam sebe s visine od recimo tri metra od tla. S leda. Malo iskosa. Video sam jasno svoja ramena, pokrivena alatom, mrsavi vrat, deo potiljka. I belu prugu soli od osusenog znoja na svojoj vojnickoj kapi...
Nisam halucinirao. Zaista sam video. Kao sto covek vidi svoju saku. I bio potpuno vedar i miran. I izdvojen od onog sebe dole. On mi nije nicim smetao. Hodao je u petoredu, na kraju kolone osudenika. Ali postojao sam samo onaj ja koji ga je gledao. I veliki, svecani mir.
Zatvor je divno mesto za parapsiholoske fenomene. Pogotovo ovakav...”

Bačena rukavica
- Covjek moze postati svjestan toka energije unutar sebe i iskoristiti tu blagodet! - tvrdi Jack Schwarz, koji kontrolise svoje tjelesne funkcije poput kakvog indijskog jogija. U stanju je, na primjer, da probode biceps nesterilizovanom pletecorh iglom, a da to bude bez bola, bez krvarenja i da prode bez infekcije. Na neki gotovo neshvatljiv nacin rana se zatvara cim izvuce iglu i potpuno zarasle za samo dan ili dva.
Naravno, Schwarz je i strasni pobornik naucnog priznavanja fenomena “odvajanja svijesti od tijela” i jednog sasvim novog, drugacijeg pogleda na ono sto nazivamo zivotom. Dabome, on se iskreno nada da ce nauka prihvatiti “bacenu rukavicu” i da ce znanstvenim putem dokazati ono sto je vec odavno njemu, a i mnogima u svijetu sasvim prihvatljivo i jasno.
- Kada je Kopernik objavio da se nasa planeta okrece oko Sunca, ljudi su bili zaprepasteni - kaze Schwarz - ali se njegova teorija ipak pokazala ispravnom!

Iz knjige "Izvan tijela"