Sve je vise znanstvenika u svijetu koji se slazu oko jednoga: svaki covjek ima donekle razvijen centar za astralnu projekciju, ali je samo kod pojedinaca ta sposobnost izbila u prvi plan i znatno je razvijenija nego kod rugih. Ipak, upozoravaju da pretjerano nastojanje podrazavanja i pokusavanja “izlaska izvan fizickog tijela” moze biti neugodno, a cesto i opasno.
Kalifornijski klinicki psiholog Allan Cohen istice: “Imamo najmanje dvije hiljade dokumentovanih slucajeva gdje je pojedincima bila neophodna pomoc psihologa zbog simptoma uslovljenih preranim i nasilnim pokusajima razvijanja astralnih moci”!
Ernest Pecci, cija je psihijatrijska specijalnost spasavanje zrtava astralnih izleta, takode upozorava na opasnost nasilnog ulazenja u nepoznatu psiprasumu bez vodica i strucne pomoci. Stoga, svakako treba izbjegavati lazne gurue, jogine i astralne izlete pod uticajem narkotika. Prihvatljivi su jedino savjeti ozbiljnih naucnika.

Istraživanje tajanstvenog
Samo je mali broj ljudi znao da se Cari Gustav Jung, nekadasnji ucenik Sigmunda Freuda, a kasnije i kolega - covjek koji je obnovio analiticku psihologiju - veoma interesovao za parapsiholoske fenomene, osobito za astralnu projekciju i telepatiju. Medutim, to nikada posebno nije ispoljavao za vrijeme svog zivota, plaseci se da bi to moglo da steti njegovom zvanju i ugledu naucnika, priznatog psihologa, koji se ozbiljno bavi znanstvenim istrazivanjima.
Ali, ni clanovima njegove porodice a ni njegovim prijateljima ne bi izgledalo cudno da se bavio i paraprirodnim fenomenima. Naime, vec od njegovih pradjedova se znalo da je njihova porodica posjedovala sposobnost “videnja duhova”. Cak je i njegova majka vodila neku vrstu dnevnika u koji je zapisivala brojne slucajeve slutnji, telepatskih fenomena i prekognitivnih snova.
Jos kao mladic Jung je tvrdio da posjeduje sposobnost telekineze (putem misli da pokrece predmete!). Kao sto je napisao John M'Clien, publicista, koji se godinama bavi prikupljanjem tajanstvenih dozivljaja, svako ko analizira Jungove teorije moze da ustanovi koliko su mu u zivotu bile vazne tajanstvene i nepoznate pojave, pojave koje su usko vezane sa parapsihologijom.
Tako je doslo i do raskida sa Sigmundom Freudom 1911. godine i to uglavnom zato sto Jung nije mogao da prihvati Freudovu teoriju - da su svi odnosi uslovljeni seksualnim nagonom. Jung - naprotiv! - istice da se sva ponasanja i odnosi moraju pripisati “zivotnoj snazi” na koju utice .”kolektivna nesvjesnot”, koja treba da se nasljeduje tokom stoljeca. U tu “zivotnu snagu”, koja prema Jungu uslovljava sve nase odnose, on cak uracunava predstavljanje tajanstvenih duhova, aveti i demona!
Kako je moguce da jedan nadasve trezven i strog znanstvenik dode do takvih zakljucaka?!
Odgovor je - uglavnom vlastitim iskustvima, o kojima Jung ovako pise: “Oni su jedan dio dokaza o postojanju i nastavku zivota duse nakon smrti...”

Između sna i jave
Jedan od najdramaticnijih i najneobjasnjivijih dokaza o kojima je pisao Jung bio je onaj kojeg je nazvao “Tajna crvenih knjiga”.
Jung je, ne osjecajuci se dobro, jedne veceri ranije otisao u krevet. Medutim, nije mogao odmah da zaspi. Toga dana bio je na sahrani jednog dobrog prijatelja koji je stanovao u kuci blizu njegove. sirom otvorenih ociju u mraku, u sobi u koju nije ulazio ni sum vjetra, kroz glavu profesora Junga prolazila su sjecanja na ovo dugogodisnje prijateljstvo. Tada je Jung iznenada primijetio sjenku, cuo sum, nesto se pokrenulo. Pri slabom svjetlu svijece, koje je prodirale kroz zavjese, ugledao je neku pojavu, covjeka izuzetno visokog i mrsavog, u kome je uskoro prepoznao prijatelja sa cije sahrane se vratio prije nepuna tri sata!
“Stajao je kraj kreveta, do mojih nogu, i izgledao je upravo isti kao i uvijek. Obratio mi se i upitao me da li bih zelio da idem nekuda sa njim”, pisao je kasnije Jung. “Nisam imao osjecaj neke pojave. Prije je to bila neka vizija o njemu, nesto sto sam sebi objasnio kao pojavu fantazije...”
Kako je Jung jos lezao na krevetu i ne vjerujuci gledao, pojava je krenula prema vratima i mahnula. “Tada sam osjetio kao da sam potpuno u stanju transa. Nisam stvarno napustio krevet, ali sam bio svjestan da je moj duh upravo otisao sa njim! Bio sam odveden kroz vrt, na ulicu, do kuce u kojoj je stanovao moj prijatelj!...”
Prema daljoj prici, usli su u kucu i Jung je odveden u radnu sobu. Tamo se prozracna pojava njegovog prijatelja popela na jednu stolicicu i pokazala Jungu na drugu u nizu od sest crvenih knjiga koje su stajale na zadnjoj polici visoke zidne stalaze.
Ovim se zavrsila neobicna vizija. Jung je naglo skocio, upalio lampu pored svog kreveta i pretrazio citavu kucu. Ustanovio je da su spoljnja vrata bila uredno zakljucana i da nijedan predmet nije pomjeren sa svoga mjesta.

"Moć mrtvih"
Sljedeceg jutra prvo cega se sjetio bio je dogadaj iz prethodne noci i osjetio je jak nagon da nesto poduzme. Izasao je da bi posjetio udovicu svog prijatelja ciju je astralnu pojavu vidio prethodne noci. Prilikom ove posjete zamolio ju je da prelista jednu knjigu za koju je smatrao da bi mogla biti u biblioteci.
Kada je usao u susjednu prostoriju, prvo sto je zapazio bio je red crvenih knjiga na zadnjoj polici zidne stalaze. Jung je pronasao upravo istu stolicicu na kojoj je prosle noci stajalo astralno tijelo njegovog umrlog prijatelja. Zatim se popeo i uzeo drugu crvenu knjigu. Bilo je to poznato djelo Emilea Zole. Naslov je glasio: “Moc mrtvih”!
Jung, koji je vazio za veoma racionalnog covjeka, napisao je: “Njegova biblioteka nije mi bila poznata i u njegovoj radnoj sobi bivao sam zaista veoma rijetko. Nisam znao koje je knjige posjedovao. Sadrzaj knjige na koju mi je ukazao nije mi se ucinio interesantnim, ali je naslov bio veoma znacajan u vezi sa ovim dogadajem!”
Tokom sljedecih godina slucaj nazvan “Tajna crvenih knjiga” poceo je sve vise da dobija na tezini u Jungovim sjecanjima. Da li je on to sve uobrazio? Nije li se radilo o halucinaciji? Ili je odista bilo u pitanju astralno putovanje?!...
Konacno je otkrio rjesenje koje je za njegov razum jedino bilo koliko-toliko prihvatljivo. “Imao sam zasigurno dokaz da je on preda mnom stajao kao pojava”, pisao je kratko pred smrt. “Tada sam sebi kazao: dokaza nema ni ovdje, ni tamo. Umjesto, dakle, da ga objasnim mojom fantazijom, mogu ga isto tako dobro pripisati i u korist sumnje i priznati ga kao realnosti.”

Fenomeni postoje!
Kada je Carl Gustav Jung umro u 86. godini zivota zavrsilo se jedno razdoblje psiho-istrazivanja. Sve sto je ostavio za sobom pomoglo je nauci u daljem napredovanju. A on kao da nije zalio sto umire. Naprotiv, umro je gotovo zudno. I izgleda da se trudio da u smrti rijesi neke zagonetke koje su ga zanimale u toku njegovog dugog i metodicnog zivota, ali za koje, jednostavno, nije znao odgovore.
Da li ih je odgonetnuo?!
Nevoljnost vjerovanja u izvantjelesna iskustva i astralna putovanja velikim dijelom je posljedica i istorije. Ona je, govoreci samo u smislu uporedbe, novijeg datuma. Ali, anticko i univerzalno vjerovanje u bazno dijeljenje tijela i duse izgleda da je odbranjeno ovim, iskustvima, koja su kod mnogih ljudi ponovo uspostavila snazan osjecaj duhovnog vida zivota.
Ipak, u posljednjih osamdeset ili vise godina intenzivna naucna istrazivanja psihickih fenomena otkrila su brojna svjedocanstva koja ukazuju da izvantjelesna iskustva, ako se uzme cak i samo jedna oblast takozvanog paranormalnog, niti su uvijek
halucinacija, a niti kompenzacija, kako to psihoanaliticari vole reci, “frustrirane psihologicne potrebe”. Zbog toga i jeste sasvim sigurno da ce nauka u skorom vremenu priznati postojanje parapsiholoskih fenomena, ukljucujuci i astralnu projekciju, te otvoreno reci: oni postoje, oni su stvarni, oni su normalni!
Do tada, nauka ce morati da potvrdi istinitost brojnih ispovijesti o astralnim izletima u vrijeme i prostor u kome zivimo. U tome ce joj najvise pomoci pojedinci kao sto je vec pominjani Ingo Swann, koji je posljednjih decenija proslog stoljeca postigao znacajne uspjehe u laboratorijskim eksperimentima s projekcijama svijesti.

Znanstveni testovi
Najnovija serija uspjesnih opita izvedena je pod okriljem Americkog udruzenja za psihicka istrazivanja (ASPR), a imala je za cilj naucno dokazivanje astralnih pomjeranja. Prvi testovi sa izabranom grupom ljudi pokazali su da je petnaest odsto ucesnika, odnosno ispitanika bilo u stanju da detaljno opise predmete i osobe na velikoj udaljenosti. Opsezni opiti s Ingom Swannom otkrili su da se prilikom pojave OOBE (na engleskom: Out of body experience, u slobodnom prevodu “astralnog tijela”) na encefalogramu polja vida pokatkad javlja znatan pad napetosti.
Prilikom jednog drugog eksperimenta Ingo Swann je uspio da utice na jedan specijalni detektor. Ta naprava, koju je konstruisao jedan americki nobelovac, sastoji se od stita koji uopste ne propusta magnetske impulse. Aparat je bez ikakvih smetnji funkcionisao dvije godine. Kada je Ingo Swann prilikom eksperimenta sa astralnom projekcijom poceo da opisuje sastav i mehanizam te komplikovane naprave, funkcija aparata je jednostavno zatajila. Poslije nekoliko minuta taj fenomen se ponovio, sto je naucnike iznenadilo i sto ni do dana danasnjeg ne mogu da objasne. Napokon, nije lako odgovoriti na pitanje - da li je Ingo Swann uz pomoc svog astralnog tijela ili svojom svijescu uticao na funkciju aparata.
Prema misljenju nekih parapsihologa moguce je i trece rjesenje - da je Swann na psihokineticki nacin uticao da mehanizam specijalnog detektora prestane da radi!

Iz knjige "Izvan tijela"