Sudeci prema mnogim primjerima iz proslosti, ali i sadasnjosti, fenomen “odvajanja od tijela” ili astralna projekcija tesko da se moze objasnjavati kao proizvod halucinacije. Naprotiv, u svijetu je sve vise ljudi, medu njima i znatan broj uglednih naucnika, koji su sve blize prihvatanju fantasticne alternative: moguce je napustiti fizicko tijelo u jednom drugom tijelu, a jos zadrzati punu svjesnost i osjecaj, jos pripadati samom sebi iako si potpuno odvojen od fizickog organizma, dakle - postojati izvan tijela!
Mora se priznati da nije bas sasvim lako zamisliti svjesnost koja postoji izvan fizickog tijela. Napokon, nasa ustaljena saznanja i vizija svijeta u kome smo samo jedna jedinka, suprotstavlja se drugacijim, gotovo neshvatljivim vizijama u kojima imaju podjednako znacajno mjesto i fizicko i astralno tijelo.

Tajna nad tajnama
Mi smo navikli da vodimo iskljucivo brigu o fizickom tijelu - kljukamo ga hranom, osvjezavamo medikamentima, uljepsavamo ga kozmetickim preparatima, brinemo o njegovoj formi i zdravlju... Fizicko tijelo postalo je tako fokus brige i napora naseg budnog stanja, a iz toga je logicno proisteklo da povjerujemo kako fizicko tijelo, vodeno mozgom i nebrojenim tajnovitim hemijskim reakcijama, sacinjava ukupnost naseg bica. U ovu semu ukljucili smo i neke neshvatljive i jos neobjasnjene organske (?!) procese kao sto su pamcenje, intuicija, telepatija, vidovitost, slutnja, nada, telekineza...
Slijedeci ovu analogiju dosli smo i do uvjerenja da je sve ovo sto jesmo definisano i ograniceno omotacem mesa, krvi, kostiju i zivaca. Kako je samo jednostavno posmatrati se u ogledalu i biti ubijeden kako su tijelo koje se u njemu ogleda i svijest koja njime upravlja neraskidivo vezani i kako se jedno bez drugog ne mogu ni zamisliti?!... I dalje, kako je jednostavno ovu materijalisticku redukciju iskoristiti kao dostojan argument protiv prezivljavanja fizicke smrti? Da li je, konacno, uistinu moguce da intelekt, razum, masta, rasudivanje, pamcenje i sve druge funkcije svijesti mogu postojati u cistom obliku nezavisno od tijela? Moze li se sve to izdvojiti, napustiti fizicko tijelo, odlebdjeti i - nastaviti egzistirati?! . . .
Psiholog Charles Tart s Kalifornijskog univerziteta otkrio je zenu kojoj su izvantjelesna iskustva i astralni izleti bili toliko prirodni i cesti da je u djetinjstvu iskreno vjerovala kako je to osobina svih zivih ljudi! Tart je temeljito pripremio pokus koji je zahtijevao da ispitanica spava u laboratoriji s pricvrscenim elektrodama koje biljeze mozdane valove. Istovremeno, njen astralni dio imao je zadatak da “procita” nasumice odabrani petoznamenkasti broj stavljen na plocu visoko iznad njene glave. Nakon izvjesnog vremena, mada je medicinskim napravama bila vezana uz postelju, “odlebdjela” je uvis i tacno rekla o kojem se broju radi!

Zanimljivi eksperimenti
Ipak, slicni naucni pokusi optereceni su nedoumicom - kako da se znanstveno potvrde psihicki fenomeni.
Sredstva i metode koji bi, naime, mogli valjano registrovati psihicki fenomen zasnovani su na staroj pretpostavci da je naucna cinjenica samo ono sto se moze izmjeriti i posmatrati. Metafizicki materijal se, medutim, vec po svojoj prirodi opire razumijevanju i nerijetko zna da zataji u laboratorijskim uslovima. Mnogi ljudi postanu napeti cim udu u neku naucnu instituciju, a kamoli kada sjednu u kabinu i uz to ih vezu nekim instrumentom ili napravom.
U svijetu poznata iscjeliteljka Olga Worral prisjeca se svog prvog eksperimenta obavljenog u laboratoriji: “Kada sam se prvi put usredotocila na osteceni list neke biljke, u toku pokusa iscjeljivanja naprosto sam ga - spalila! Morala sam se stoga donekle obuzdati kako bih se prilagodila laboratoriji!...”
Vecina onih koji uspijevaju da rade u kabinetskim uslovima postepeno gube svoje osebujne sposobnosti, sto naucnici nazivaju efektom slabljenja.
Paragnosticar Ingo Swann, o kome ce i kasnije biti rijeci, izrazit je primjer navedene ucenjacke nedoumice. Iako se pokazao zapanjujuce uspjesnim u posebno strogo kontrolisanim laboratorijskim eksperimentima - mijenjajuci, na primjer, iskljucivo snagom volje ocitanje termometra u izolovanom rezervoaru na toplije ili hladnije - ima nagovjestaja da takvi uspjesi otkrivaju samo mali dio njegovih raskosnih psihickih potencijala.
U eksperimentima s izvantjelesnim dozivljajima ili astralnim putovanjem (naucnici to jos nazivaju - gledanje na daljinu), Swann “odlazi” do bilo koje tacke na nasoj planeti ukoliko su mu odredene geografska duzina i sirina i tacno skicira planine, rijeke, ceste i zgrade, upravo onako kako su rasporedene na tom mjestu.

Prodor u svemir
Kada je u sklopu nekog pokusa pri Americkom drustvu za psihicka istrazivanja u New Yorku zamoljen da “odleprsa” u skrivenu kutiju i detaljno opise njen sadrzaj, Swann je prostodusno odvratio: “Zaboravili ste ukljuciti svjetlo u kutiji. Mracno je!”. Bio je u pravu!
Ipak, sve su to mizerni uspjesi ako ih uporedimo s onim sto Ingo Swann i njegove kolege postizu radeci na svoju ruku. Jednom, nakon dosadnih mjeseci laboratorijskog rada u Kaliforniji, Swann je telefonirao svom prijatelju, takode paragnosticaru, Haroldu Shermanu, u nekom mjestu udaljenom gotovo dvije i po hiljade kilometara i predlozio mu zajednicki “izlet” od 960,000.000 kilometara! Predlozio je, naime, da istovremeno astralnim putem odu na planetu Jupiter, o kojoj nisu, dabome, znali nista, a u blizini koje se tih dana trebalo da nade i americka sonda “Pionir 10”. Sherman se slozio i neobicni astralni izlet mogao je da pocne.
Sutradan su americki astrofizicari odvojeno zabiljezili njihova zapazanja o bojama, krajolicima, atmosferi i drugim pojedinostima karakteristicnim za Jupiter i utvrdili nevjerovatnu podudarnost. stovise, njihova opazanja bila su gotovo identicna opazanjima specijalnih elektronskih aparata instaliranih u “Pioniru 10”!
Nedugo potom, na nagovor nekog americkog izdavaca, paznju Inga Swanna i Harolda Shermana zaokupio je Merkur, pored kojeg je uskoro trebalo da prode americka vasionska sonda “Mariner 10”. Eksperiment se odvijao 11. marta 1974. godine, 18 dana prije nego sto se “Mariner 10” nasao u blizini Merkura, a pratila ga je americka fizicarka Janet Mitchell. Posto je uporedila podatke dvojice paragnosticara i podatke koje je emitovala americka sonda, utvrdila je senzacionalnu podudarnost u mnogim detaljima. O najmanjoj planeti Suncevog sistema u to vrijeme se veoma malo znalo, pa se cak vjerovalo da Merkur uopste nije okruzen atmosferom.
Ipak, 11. marta Sherman i Swann objavili su da oko Merkura postoji atmosfera, “ali veoma tankog sloja”. Swann je rekao: “Merkurova atmosfera nije dovoljna da docara nebesko plavetnilo. Ona je crna, osim neposredno prema Suncu, gdje je njena boja purpurna”.

U posjeti Merkuru
Poslije prvih ispitivanja americki naucnici su objavili da je “Mariner 10” na Merkuru otkrio atmosferu, ali “ekstremno tanku, koja je za stotinu biliona puta tanja od Zemljine atmosfere. Njeno postojanje je nesumnjivo”!
Drugo iznenadenje je bilo vezano za podatke s americke sonde koji ukazuju da oko Merkura djeluje magnetsko polje. Sherman je u svom astralnom putovanju registrovao “dzinovsku igru partikula” (cestica) koje pokrecu Sunceva zracenja. Istovremeno, Swann je direktno ukazao na magnetsku sferu koju je “dozivio” kao neku vrstu uzarene plazme, koja je na suncanoj strani planete plica, a na suprotnoj strani deblja i duza. Odsjaji Sunceve svjetlosti na toj masi docaravaju efekte raznih boja u prelivima!
“Mariner 10” je otkrio da Suncem neosvijetljeni “rep” odista postoji i da najvecim dijelom sadrzi helij. Osim toga, obojica americkih paragnosticara otkrili su pojave slicne polarnoj svjetlosti. Swann je rekao: “Naglo se pojavljuju duge u raznim pravcima”. Sherman je povrsinu udaljene planete mjestimicno vidio kao “usijanu pec” crvene svjetlosti s prelivima boja.
Podaci s “Marinara 10”, s druge strane, ukazuju na “jake svjetlosti slicne polarnim na mracnoj strani Merkura... i nabijene partikule koje stalno odskacu u svemir”!
Swann i Sherman su, takode, s mnogo zanimljivih detalja opisali povrsinu Merkura. Swann je cak vidio “oblake koji su se veoma brzo kretali, kao i neku vrstu primitivne vegetacije”. Ti podaci se, medutim, nisu mogli uporediti s podacima americke letjelice, jer se sonda, na zalost, nije uspjela dovoljno pribliziti povrsini Merkura!

Iz knjige "Izvan tijela"