Godine 1886, kako u svom djelu “Astralne projekcije” navodi Anthonv Martin, Drustvo za psihicka istrazivanja (Society for Psychucal Research) objavilo je neobicni popis pod nazivom “Fantazije zivih”, koji je imao vise od 1300 strana. Cilj je bio da se sakupe i ispitaju svi poznati slucajevi spontanih psihickih fenomena i da se podvrgnu detaljnoj znanstvenoj analizi. Mnogi od navedenih dogadaja, koje je jedan od autora, F. W. H. Myers, okarakterisao kao “supernormalne” dogadaje, objasnjavani su telepatijom, to jeste uticanjem jednog mozga na drugi. Telepatija se cak smatrala odgovornom za takozvane “krizne pojave”. To su situacije kada jedna osoba u trenucima krajnje iscrpljenosti, na medi zivota i smrti, gotovo jasno vidi i cuje drugu osobu, najcesce dragu i blisku, odanu i pozrtvovanu.

Povratak iz mraka
Teorija - misao ka misli - sama po sebi je veoma atraktivna i s njom se upravo objasnjavaju mnoga parapsiholoska dogadanja, mada je impresivna i kao pokazatelj krajnjih (?!) mogucnosti ljudskog uma. Pa ipak, ostaje znatan broj autenticnih iskustava koja ne mogu time da budu objasnjena na zadovoljavajuci nacin. Literatura o iskustvima “blizu smrti” ili takozvane “klinicke smrti” vec odavno je toliko obimna da bi se od nje mogla napuniti citava jedna gradska biblioteka.
Tipican slucaj objavljen je u “Observer Magazine” 8. aprila, 1979. godine, a prica se odvija u vrijeme Drugog svjetskog rata. U decembru 1943. godine iznenada je malaksao dvadesetogodisnji vojnik George Ritchie u vrijeme dok je lezao ispod aparata za iks-zracenje. Desilo se to u Ablenu, drzava Texas, i kako ce kasnije Ijekari utvrditi, Ritchie je u tom casu bolovao od obostrane akutne upale pluca.
Doslo je do takozvane “klinicke smrti” - nije bilo daha, nije bilo pulsa, a niti pritiska krvi. I dok je njegovo tijelo pripremano za mrtvacnicu, jednom metodicnom asistentu se ucinilo kao da je opazio da se pokrece jedna od “mrtvacevih” ruku. Naravno, asisten je djelovao munjevito, pozvao je dezurnog doktora i izrazio mu svoju sumnju u to da je Ritchie mrtav. Ovaj je “mrtvaca” ponovo pregledao i nanovo konstatovao smrt. Ipak, donesena je odluka da se direktno u srce ubrizga injekcija adrenalina. Kada je to ucinjeno, na sveopste iznenadenje srce je pocelo ponovo da kuca!
Kada se George Ritchie osvijestio, Ijekarima je ispricao nevjerovatnu pricu. U vrijeme dok je njegovo tijelo nepomicno lezalo na bolnickom krevetu, ne dajuci nikakve znake zivota i s bijelom plahtom prevucenom preko lica, Ritchie ili njegovo “ja”, bar tako je on tvrdio, stajalo je sa strane i posmatralo citav prizor. Njegova svijest letjela je zatim iznad mnogih prostranstava SAD. Nije osjecao bol, mucninu, ni strah, ali se ipak najvise sjeca onoga sto se desavalo njegovom vlastitom tijelu!
Za vrijeme dok je posmatrao svoje bezivotno tijelo, najednom se svjetlost pojacala, a u prostoriju je usla neka prilika. Ni sam ne znam objasniti kako i na koji nacin, ali istog casa prostor i vrijeme su izgubili svoj uobicajni znacaj. Pred njim su se vrtoglavom brzinom poceli da odvijaju prizori iz zivota u punoj jasnoci i u svim detaljima. Ulazak novog lika u sobu ubrzo je zaustavio film sjecanja na prohujala vremena i dogadaje i vratio ga realnosti - teskom bolu pluca i visokoj groznici.
Tog casa adrenalin je aktivirao srce!

"Gotov je!..."
Francuski Ijekar Jean-Yves Peron-Autret vec godinama tvrdi da mnoge toboznje pokojnike sahranjuju - zive! O tome je napisao i knjigu punu starih i novih svjedocanstava koja bi trebalo da dokazu njegovu senzacionalnu tvrdnju. Prva epizoda u njegovoj zanimljivoj knjizi vezana je za slucaj Johna Mclntyrea, cije je svjedocanstvo objavljeno u nekom engleskom casopisu jos pocetkom ovog stoljeca:
“...Zbog dugotrajnih napora kojima sam bio podvrgnut u toku mnogih godina zivota, desilo se da sam obolio od neke nervne groznice koja mi je permanentno unistavala i ono malo preostale tjelesne snage. Sa klimakterijumom su dosle nove krize tako da sam se iz sve snage borio za goli zivot, koji mi se, naprosto, izmicao. Uprkos toj panicnoj borbi, gubio sam osjecaj za zivot i uskoro sam se nasao u nekom bezosjecajnom stanju, u kome je bilo, moram biti iskren, nekakvog cudnog ugodaja.
Ne znam koliko sam dugo bio u tom neobicnom stanju, ali jednog trenutka sam osjetio da se vracam u zivot; tijelo kao da mi je osjecalo mnoge vanjske podrazaje, a razum mi je bio ponovo ozivio. Medutim, bas tog trenutka jedan od Ijekara se nagnuo nada mnom i rekao: 'Gotov je!', potom me prekrio carsafom, ali sam ispod njega mogao cuti jecaje clanova moje porodice.
zelio sam progovoriti, pomaknuti se, kazati im da sam ziv, ali sam na vlastiti uzas ustanovio da mi je jezik nepomican, da ne mogu otvoriti usta i da ruke i noge jednostavno nisu vise odgovarale na komande. Nisam mogao bas nicim pokazati da sam ziv.
Sutradan i tri sljedeca dana bio sam izlozen dok su rodaci dolazili, izrazavajuci mojoj porodici saucesce. Cuo sam i razumio sve sto se oko mene dogada i uzaludno se nadao da ce se nesto dogoditi sto bi moglo ljudima dati do znanja da sam jos ziv.

Ni živ ni mrtav
Cetvrtog dana predali su me pogrebnicima koji su sa mnom postupali zaista brutalno, a kada me je jedan od radnika u pogrebnom preduzecu udario po koljenu, dok su me drugi uguravali u preuski lijes, osjetio sam tako snaznu bol da sam u jednom trenutku pomislio da ce me to razmrdati.
Kovceg su zatvorili i cuo sam probijanje eksera koje su u njega ukucavali. Ne mogu rijecima da opisem sav uzas koji sam tada osjecao. Svaki udarac cekicem bolno mi je odzvanjao u glavi poput kakvog seoskog zvona za mrtve. Nikad nisam vjerovao da ljudsko srce moze tako boljeti od uzasa.
Podigli su me, stavili sanduk na neka kolica i posli prema groblju. Kada smo tamo stigli, napeo sam svu snagu ne bili se pomjerio ili dao znak da sam jos ziv. Ali, uzalud. Osjetio sam kako se lijes njise dok su me podizali nad rakom, za tim su me spustali,, a potom sam cuo zvuk od udarca kovcega o dno jame. Nakon toga slusao sam posmrtni govor prijatelja koji su se od mene oprastali. Uslijedili su cudni zvuci koji su postajali sve tisi. Shvatao sam da raku zatrpavaju zemljom.
Ne znam koliko sam ostao u grobu. Nadao sam se da cu se ubrzo ugusiti i da ce tako biti prekinute moje muke. Nisam se mogao micati, ali bio sam ziv. Nisam disao, srce mi nije kucalo, no patio sam i po tome sam znao da sam jos ziv.
Uzasne misli prekinuli su mi udaljeni zvuci koji su me isprva brinuli. Zvuci su se sve vise priblizavali i odjednom sam osjetio kako neko otvara lijes. Kad su ga otvorili, osjetio sam cudnu hladnocu koja mi je tog trenutka bila veoma ugodna, jer je predstavljala zracak nade.
Dugo su me nekamo nosili, a potom su me polegli na neki hladan i mokar mramorni sto. Cuo sam oko sebe mnoge glasove. Dizali su mi ruke i pokretali ih u svim pravcima. Neko mi je podigao ocni kapak i tada sam vidio da sam usred neke dvorane za anatomiju, okruzen mnogim ljudima, medu kojima su bila i moja dva prijatelja.
Najprije su odlucili da me podvrgnu elektrosoku. Pripremili su aparat i prilikom prvog soka hiljadu svjetala pojavilo mi se ispred ociju. Drugi sok bio je jos jaci. Osjetio sam kako mi svi zivci vibriraju kao zice na struni i kako se podizem u sjedeci polozaj, jer mi se misici stezu. Oci su mi se otvorile i izbecile. Vidio sam dvojicu mojih prijatelja, lica punih boli, kako mole Ijekara da prekine sa eksperimentom.
Kada su me ponovo polegli na mramorni sto, priblizio se neki doktor s hirurskim nozicem i ubo mi ga u prsa. Tog trenutka kao da mi je eksplozija potresla cijelo tijelo: uspio sam uzasno kriknuti, a ljudi oko mene takode su isto reagovali. Lanci smrti tog trenutka su bili razbijeni. Vracao sam se u zivot!”
Evo jos nekoliko primjera...

Buđenje u mrtvačnici
Tridesetogodisnja Engleskinja Elsie Waring izgubila je 11. decembra 1963. godine svijest. Odvezli su je u bolnicu u Willesden, gdje su tri Ijekara konstatovali smrt. Poslije desetak sati, dok su je stavljali u kovceg, odjednom se zagrcnula i ponovo pocela da dise. O njenom slucaju izvijestio je 12. decembra 1963. godine britanski list “Daily Telegraph”.
Na kraju jednog dana, u novembru 1967. godine Georges Vasseur, 42-godisnji zidar iz francuskog grada Boulogne-sur-Mer, uputio se kuci. Na putu ga je udario kamion. Nasli su ga neki prolaznici, bio je bez svijesti, lubanja mu je bila napukla. Ljekar je pregledao zrtvu i konstatovao: “Mrtav je, prenesite ga u mrtvacnicu!”
“Nosila na kojima je pocivalo moje tijelo”, sjeca se Vasseur, “bila su stavljena na pod mrtvacnice. Nisam osjecao nista - ni bol, ni zal. Posmatrao sam radnike kako me zele ugurati u hladnjak mrtvacnice. Tog trenutka sam se vratio u tijelo i kriknuo. Digao sam glavu i sjeo.”
Vasseur je brzo prenesen u bolnicu gdje su Ijekari konstatovali da je samo bio u - nesvijesti. Poslije tri dana pusten je iz bolnice. O ovom dramaticnom dogadaju 6. maja 1970. godine opsirno je pisao list “Press Medicale”.

Iz knjige "Izvan tijela"