Dr Michael Sabom, profesora kardiologije na Univerzitetu Emory u Atlanti, drzava Georgia (SAD), objavio je vise radova o klinickoj smrti i neki zakljucci do kojih je dosao istrazujuci fenomen “izvan tijela” vrijedni su citiranja. Iz ankete pacijenata koji su dozivjeli klinicku smrt dosao je do sljedicih podataka:
“U stanju besvjesnog stanja 29 pacijenata je dozivjelo amneziju, 28 ih je imalo iskustvo klinicke smrti, 18 ih je iskusilo prelaz iz svijesti u jedno nepoznato podrucje ili dimenziju (transcedencija), 11 ih je posmatralo svoje nepomicno tijelo iz visine (autoskopija), a devet njih je dozivjelo i autoskopiju i transcedenciju... Inace, definitivno padanje u samrtnu uznemirenost desilo se vecini pacijenata koji su dozivjeli klinicku smrt. Premda nije moguce dati adekvatno objasnjenje ovih fenomena, svrsishodna su dalja istrazivanja uzroka i implikacija ovih i slicnih iskustava.”

Iskustva umrlih
Posljednjih godina Sabom je uzurbanije nastavio da istrazuje fenomen astralnih projekcija. Uspio je ispitati nekoliko stotina slucajeva u kojima su bolesnici imali kratak susret sa smrcu. Osobito su ga interesovala izvantjelesna iskustva, o kojima su ljudi govorili kao o napustanju svojih besvjesnih tijela da bi iz povoljnijega polozaja, po pravilu odozgo, posmatrali sta se oko njih dogada.
“Kada sam poceo provjeravati te dramaticne ispovijesti”, kaze Sabom, “otkrio sam da su mi neki bolesnici mogli pripovijedati, potanko i u tacnom slijedu, sta se sve dogadalo s njihovim tijelom dok je lezalo na operacionom stolu. Neki mi je covjek opisao kako je lebdio iznad svoga tijela i posmatrao rad hirurske ekipe. Opisao je instrumente, izgled srca i sam tok operacije. Bio sam zaprepasten - nije bilo nicega u njegovoj proslosti sto je ukazivalo na to da je svoje medicinsko znanje mogao pokupiti drugdje, U drugom slucaju, covjekovo je srce prestalo da radi cetiri do pet minuta, a on je opisao - i to tacno - sta se dogadalo za to vrijeme. Za mene je to najjaci dokaz da to nisu bile puke prikaze ili izmisljotine. Nesto se ovdje dogada i ne moze se nikako objasniti na tradicionalni nacin!...”
Ali, nevjerne Tome se jos ne predaju. Teoretisu o tome da osjecaj iskljucenosti i tjeskobe nagoni um u neku vrstu odbrambenog soka; da ego, suocen sa unistenjem, odgovara na nepodnosljivi stres posljednjim snaznim cinom odbijanja. Neki stoje na stanovistu da snazni sok pred umiranjem izaziva isto tako snaznu uspomenu rodenja i da je kretanje niz mracni tunel prema svjetlu koje ceka samo vracanje u jedno drugo doba preobrazaja.
Ipak, ozbiljni istrazivaci predsmrtnih pojava kazu da su takva objasnjenja povrsna i isuvise pojednostavljena. Sociolog John Audette kaze:
“Tacno je da se neki slucajevi mozda mogu objasniti biohemijskim ili psiholoskim uslovima. Tome se, medutim, ne moze pripisati golemo mnostvo i raznovrsnost tih fascinantnih iskustava - kada bi skepticni istrazivaci dublje proucili nase slucajeve, uvjerili bi se u to i sami!”

Pouke za život
Naucna medicina danas te slucajeve drzi dobrom poukom za zivot. I upravo se zbog toga istrazivaci nadaju da ce ih javnost pazljivo procijeniti, a ne ni u kom slucaju hrliti romantiziranju smrti ili jednostavnom odbacivanju. Profesor Kenneth Ring kaze:
“Jedna od posljedica tih iskustava jest da se ljudi vracaju uvjerenju kako je covjekov zivot dragocjen, kako je pogresno narusavati prirodni red stvari izvrsavanjem samoubistava?”
Dr Bruce Greyson, docent psihijatrije na Univerzitetu Michigan u Ann Arboru, analizirao je vise od 150 predsmrtnih izvantjelesnih dozivljaja. Njegovo danasnje interesovanje usredsredeno je na pokusaje samoubistava. I otkrio je da “ljudi koji dozive takva iskustva izlaze iz njih s pravim osjecanjem svrhe u zivotu. Iako se smrti vise ne plase, zivot im postaje daleko svrsishodniji i osmisljeniji.”
Ali, vratimo se ponovo dramaticnim svjedocanstvima ljudi koji su se u jednom casu, u vrijeme klinicke smrti, nasli “izvan tijela”...
U svojoj autobiografiji “Svjedok” J. G. Bennett opisuje dramu koju je dozivio za vrijeme prvog svjetskog rata. Panicno je vozio motocikl kroz francuski gradic Monchy-le-Preux u vrijeme kada su Nijemci napadali sa svih strana. “Ako prodem kroz Monchy, bicu spasen”, ubjedivao je sam sebe. Zatim je nastala izvjesna praznina, a sljedece sjecanje bilo je da se budi, ali ne u tijelu, nego izvan njega:
“Bio sam svjestan cinjenice da nisam mrtav. Iako nisam mogao nista ni da cujem, ni da vidim, ipak sam primijetio da moje tijelo lezi na jednom bijelom krevetu. Postepeno sam postajao svjestan da su u istoj sobi pored mojeg tijela prisutni i drugi ljudi. Na neki neobjasnjiv nacin gledao sam sta oni gledaju, pa cak sam i osjecao sta oni osjecaju...
U tom trenutku postalo mi je kristalno jasno da je biti mrtav nesto sasvim drugacije nego, recimo, biti bolestan, slab ili bespomocan. Koliko sam mogao da shvatim, nije bilo nikakvog osjecaja straha. Pa ipak, ja nikada nisam bio osobito hrabar covjek i zasigurno sam se jos plasio snazne puscane vatre. Ali, tih trenutaka bio sam svjestan moje potpune ravnodusnosti prema mom vlastitom tijelu!...”

Dramatična svjedočanstva
Bennett se sjeca i drugih zanimljivih detalja. Sjeca se da njegovo svjesno “ja” - astralni dio - nije u potpunosti bilo razdvojeno od tijela. Tako je “on” tijelo pratio do operacione sale, a u narednih sest dana, u komi, dok su medicinari cinili ogromne napore da ga vrate u zivot, pratio je sve sto se oko njegovog tijela desava.
“Pored ostalog, u jednom trenutku sam cuo neki glas kako govori: 'Fini, molim!', a onda zenski glas koji odgovara: 'Preostalo je samo grubo?'. Nekoliko dana kasnije, kada sam se osvijestio i kada su konci bili izvadeni iz moje glave, moja njegovateljica je rekla: 'Cudim se zasto su upotijebili grubu kosu”. Ja sam joj odgovorio: 'Nije im preostalo fine.' Njegovateljicu je to sokiralo. Upitala je zapanjeno: 'Odakle vi to znate? Pa vi ste bili u nesvijesti!...”
U svom zivotu Bennett je dozivio jos jedno astralno putovanje. Iznenada, dok je sjedio u drustvu sa svojim poslovnim partnerom G. I. Gurgieffom i glasno citao, desilo mu se neso sasvim neobicno:
“Ni sam ne znam kako, ali sam odjednom osjetio kako se izvlacim iz tijela i kako se iznad njega izdizem. Moj glas je jos citao, ali to vise nije bila boja mog glasa, nego nekakva drugacija. Tuda. Pomislio sam - kako on moze da cita? On sigurno ne moze da da pravu intonaciju!?... Mogao sam da vidim ljude iz sasvim druge perspektive i pitao sam se da li je Gurgieff svjestan da mu cita - prazna stolica. Tog casa moje tijelo je otvorilo oci i ni sam ne znam kako, ali istog casa sam se nalazio u njemu. Osjecaj odvajanja iz tijela ostao je jos nekoliko sati, premda se vise nisam izdizao iznad njega.”
Nista manje dramaticno svjedocanstvo nije ni neobicni dozivljaj Virginije Falce. Njoj se usred najobicnije operacije vadenja krajnika zaustavilo srce:
“Odjednom sam se pocela dizati uvis kroz nekakvu bijelu izmaglicu. Zatim je nastala gusta pomrcina. Nisam bila uplasena. To nikako. Mozda zacudena. Imala sam osjecaj da me zahvataju ushicenje, ljubav i mir, koji su navirali iz uzarenog kruga svjetlosti. Ne idem u crkvu - ne vjerujem u to. No, kao da sam bila svjesna da svjetlost koja me obasjava pripada bozanskoj svjetlosti ispunjenoj ljubavlju i veseljem. Zatim se sjetih da imam dvoje djece. To mi je probudilo snaznu zelju da se vratim.”

O smrti i umiranju
U bolnickoj dokumentaciji je ostalo zabiljezeno da su Ijekari intervenisali istog casa. Otvorili su Falceovoj prsni kos kako bi joj rukom masirali srce.
“Sljedeca stvar koje se sjecam”, kaze Virginija, “bila je medicinska sestra koja se naginje nad mojom glavom, a poslije su mi dolazili Ijekari i sestre i ispitivali me kakav je umiranje osjecaj.”
Iako mnogi naucnici ovakve i slicne “astralne dozivljaje” prihvataju sa odredenom rezervom, u Sjedinjenim Drzavama posljednjih godina sve je vise strucnjaka koji u ovom parapsiholoskom fenomenu vide izazov koji zasluzuje ozbiljna istrazivanja. Dr Elizabeth Kiibler-Ross, profesorica psihijatrije i autorica zanimljivog djela “O smrti i umiranju”, do sada je sirom SAD odrzala bezbroj predavanja na kojima je govorila o autenticnim svjedocanstvima ljudi koji su u raznim okolnostima dozivjeli izvantjelesna iskustva. Istovremeno, dr Ravmond Moody objavio je 1975. godine vrlo poucnu knjigu “zivot poslije zivota”, u kojoj govori o vise od stotinu slucajeva istrazivanja fenomena “tik do smrti”.
Ipak, koliko god bilo zanimljivo njihovo pripovijedanje, nikad nije bilo temeljito prouceno i evidentirano pod strogim naucnim i medicinskim kriterijima, tvrdi Margaret O'Hara u uglednom magazinu “Scientific American”. steta! Zaista steta!...

Iz knjige "Izvan tijela"