Slava je Uriju Geleru stigla 23. novembra 1973. godine, one veceri kad se pojavio na televitziji BBC, u emisiji «Razgovori s Dejvidom Dimblbijem». Preko noci taj je tv program Gelera pretvorio u najpopularniju licnost na britanskim ostrvima.
Prema njegovom mišljenju, ono što je Geler prikazao te veceri nije bio spektakularno. Zatvorenih ociju, on je reprodukovao crtež koji je nacrtan neposredno prije programa i stavljen u zatvorenu kovertu. Zatim je savio viljušku, koju je Dimblb držao u ruci. Proradila su i dva pokvarena sata nakon što ih je protrljao, a kazaljke jednog od njih su se pod staklom podigle prema gore. Jedna viljuška na stolu pocela je da se krivi sama od sebe. Na kraju programa javio se producent i rekao da je primio desetine poziva od gledalaca, koji su rekli da su se i njihove viljuške i kašike pocele savijati.

Uspjeh za uspjehom
Sljedeceg jutra, vjerovtano nije bilo nijednog ureda, ni fabrike u Engleskoj u kojima Uri nije bio glavna tema. Obicni ljudi su mu se divili, ali je bilo i onih koji su ga osporavali. Jedan novinar je izjavio da je Geler izmislio neki prah uz pomoc kojeg savija metal. I naucni urednik "Sundy Timesa" Brajan Silkok, takode je bio skeptican sve dok nije licno upoznao Urija. Dao mu je svoj kljuc od kuce da eksperimentiše s njim. Istog casa kad ga je Geler dotakao jednim prstom kljuc se savio kao da je od razmekšanog voska.
O Urijevom nastupu u Engleskoj izvještavali su po cijelom svijetu. Geler je ponovo bio slavan poput pop zvijezde. Cak i Amerikanci, koji su odbijali da ga uzmu ozbiljno, iznenada sa se predomislili: kada se Geler kasnije vratio tamo, nadoknadili su mu za svoju raniju ravnodušnost i ponašali se prema njemu kao prena zvijezdi. U meduvremenu, nedeljni list - "People" organizovao je jedan eksperiment bez prethodne najave. Objavili su da ce u nedelju u podne odmah, nakon emisije, Geler usredsrediti svoju moc i pokušati da savije kašike i viljuške u cijeloj Engleskoj. Zamolili su citaoce da izvijeste o efektima ove senzacionalne javne promocije Urijevih paranormalnih moci. Iduce nedelje redakciju je zagušila lavina pisama i telefonskih poziva: 300 kašika i viljušaka se uvrnulo, a preko hiljadu starih rucnih i zidnih satova - pocelo je ponovo da radi! Urijeva slava dosegla je zvjezdane visine.

Povoljne kritike
Izgleda da su Britanci presjekli barijeru "skepse". Samo dva dana nakon njegovog trijumfa na Dimblbijevom programu, Geler je svoje moci demostrirao u Parizu, a zatim je otputovao u Skandinaviju, Španjolsku, Italiju i Japan. Sreca - ili možda njegovi cuvari iz svemira - nastavili su da mu izlaze na ruku sa nevjerovatnim podudarnostima; u Oslu je u šali rekao reporterima da on može ugasiti svjetlo – i sva ulicna svjetla u glavnom norveškom gradu su se ugasila. Na jednom brodu, dok je plovio Mediteranom, Geler je rekao da ce pokušati da zaustavi brod - i nekoliko minuta kasnije brod je usporio i stao!
Po povratku u SAD, dobio je onu vrstu pažnje i velicanja za koju se nadao da ce je dobiti kad je tamo bio prvi put - a takode je otkrio da su stari neprijatelji poput Carlsa Rejnoldsa i Džejmsa Rendija bili isto onoliko neprijateljski raspoloženi kao i ranije. Nedeljnik "Tajm" ga je opet optužio i iskoristio priliku da izlije prezir prema svemu što ima veze sa parapsihologijom, od Kirlijanove fotografije i parapsihološke hirurgije, pa do "tajnog života biljaka". Rejnolds i Rendi iskoristili su ovu zakašnjelu priliku da objave da su vidjeli Gelera kako rukom savija viljušku o sto.
S druge strane, objavljivanje izvještaja sa Instituta za istraživanje u Stenfordu - u uticajnom casopisu «Nature» - ubijedilo je mnoge naucnike da su Gelerove moci, bez obzira na sve, u osnovi stvarne. A povoljni izvještaji raznih britanskih naucnika - poput Džona Sejlora i Teda Baština - podržali su ta uvjerenja. Tako umjesto da bude samo bespomocna žrtva jedne klevetnicke kampanje, Geler je postao autenticna licnost.

Odlazak sa scene
Sad kad su se svi sporovi smirili, i kad je Uri Geler samo jedno od slavnih imena, koje više ne izaziva zadivljenost, možemo se osvrnuti na ovu izuzetnu karijeru i uvidjeti da je Andrija Puharic bio u pravu od samog pocetka. Ono što je Geleru zaista trebalo bilo je to da ga prouce naucnici, ne da se izlaže televizijskim kamerama. Neka filmska zvijezda ili pop pjevac ima cvrstu osnovu za slavu; ljudi na cijelom svijetu još uvijek slušaju ploce Boba Dilana i Slvisa Prislija, i gledaju stare filmove Džemsa Dina i Merilin Monro. Ali, kad ste jednom vidjeli kako Geler savija kašiku na televiziji, nije bilo nicega više cemu ste se mogji unaprijed radovati - osim da ga gledate kako savija viljušku ne nekom drugom programu.
Sam Geler je bio bolno svjestan ove cinjenice: napisao je autobiografiju; napisao je roman; i pravio stalne pokušaje da glumi u filmu o svom vlastitom životu. Uz to se podvrgao stotinama naucnih testova. Suština ovog istraživanja objavljena je u jednoj izuzetnoj knjizi pod naslovom «Zapisi o Geleru». To je jedna impresivna knjiga, koja pokazuje da Uri Geler, izvan svake sumnje, posjeduje neku vrstu paranormalnih moci. Pa ipak, zato što je postigao svoju najvecu slavu kao "madionicar" na televiziji, Geler je doživio sudbinu toikih zvijezda koje gasnu preko noci, i ostanu samo napola upamceno ime.