U rano jutro 1980. godine neka je veoma preplašena starica jedva hodajuci ušla u policijsku stanicu u Barceloni. Gospoda Izabel Kasas 81-godišnja udovica, toliko se preplašila strašnog sna, "da je uprkos svojim godinama i fizickoj slabosti, uspjela da dode do mjesne policije
da ih upozori. Govoreci od straha nepovezano, ispricala je dežurnom policajcu da je vidjela lice svog prijatelja i susjeda, Rafaela Pereza, "iskrivljeno od užasa" - i cula njegov glas kako kaže: "Ubice nas!…"
Španjolska policija je odbacila upuzorenje, ali se zainteresoval za cinjenicu da gospode Kazas vec deset dana nije vidjela 56-godišnjeg Pereza, koji je do nje svracao skoro svakog dana. Umjesto posjete, Perze joj je ostavio poruku u kojoj je saopštavaoda odlazi na nekoliko sedmica. Policija je smatrala da je cudno da je ova poruka urucena tek tri dana nakon što je ona posljednji put vidjela svog susjeda.

Slučaj Kenona Vorbertona
Odlucili su da slucaj ispitaju i našli su Pereza vezanog na krovu zgrade. Ispricao im je kako su dva covjeka provalila u njegov stan, natjerali ga da potpiše 28 cekova tako da bi mogli podici 15.000 funti njegove životne uštedevine, a onda ga natjerali da napiše poruku gospodi Kasas tako da ona ne bi ništa posumnjala. Zatim su ga vezali i rekli da ce se vratiti, kad podignu sav novac da ubiju i njega i njegovu susjedu.
Zapanjujuce je da je, izgleda, starica osjetila misli svog prijatelja dok u užasu cekao da se vrate ubice. Život mu je spasao njen živi telepatski san - pa je policija napravila zamku i uhapsila dvojicu razbojnika kad su se vratili na mjesto zlocina.
Ova sposobnost jedne osobe da "zaviri" u svijet druge bila je jedna od prvih tema koju su u tajnosti izucavali istraživaci.
Tipican doživljaj spontane telepatije, koji su pokušavali da objasne ucenjaci 19. stoljeca, bilo je iskustvo jednog engleskog sveštenika iz 1883. godine.
Vorberton je sjedio u fotelji u bratovom stanu i zadrijemao. lznenada se probudio uzviknuvši "Zaboga! On je pao!…" Sveštenik je u snu vidio svog brata kako je izašao na osvijetljeno odmorište stepenica, spotakao se i naglavacke pao niz stepenice, jedva uspijevši da se spasi od ozbiljnih povreda. Kuca koju je vidio u snu nije mu bila poznata. Jedino što je znao bilo je da mu je brat ostavio poruku u kojoj mu saopštava da ide na ples i da ce se vratiti oko jedan sat. Oporavivši se od pocetnog šoka Vorberton je opet zadrijemao oko pola sata sve dok ga brat nije probudio i rekao: "Ja samo što nisam slomio vrat! Izlazeci iz dvorane spotakao sam se i strmoglavio se niz stepenice!…"
Ovaj neobican san je jedan od mnogo stotina - podjednako impresivnih, slucajeva spontane telepatije koje su sakupili aktivisti Društva za psihicka istraživanja u Velikoj Britaniji i Americi.

Prvi eksperimenti
Rijec "telepatija" skovao je 1882. vodeci ucenjak i istraživac iz Kemtoridža, F. V. H. Majers, a prva studija tih paranormalnih iskustava «Popis halucinacija», objavljena 1890. godine, ispitivala je odgovore na 20.000 upitnika. Medutim, nauci je bilo potrebno da ispita telepatiju pod kontrolisanim uvjetima.
Jedan od pionira naucnih istraživanja iz telepatije bio je ser Viljem Beret, profesor fizike na Kraljevskom koledžu za nauka u Dablinu, koji je izvodio eksperimente sa hipnotisanim ispitanicima i to ga je uvjerilo da je telepatija stvarna. Kada je ser Viljem podnio Britanskom udruženju za unapredenje nauke svoj referat «Neke pojave u vezi sa abnormalnim stanjima svijesti», odbijen je od strane odbora za biologiju. Kasnije je isti referat primljen u pododboru za antropološka istraživanja. Do pocetka ovog stoljeca mnoge grupe istraživaca su se ukuljucile u maštovite testove iz telepetije.
Dvadesetih godina Rene Varkolije je rukovodio grupom telepatskih eksperimenata, koji su se odvijali izmedu Francuske i SAD od kojih su mnogi dali vrlo impresivne rezultate.
Tridesetih godina djelo poznatog pisca Aptona Sinklera postalo je
jako poznato. Sinklerova supruga je imala znatne vidovnjacke sposobnosti i bila je u stanju telepatijom da "prima" slike koje je crtao njen muž ili drugi parapsiholozi. Ponekad su ovi eksperimenti izvodeni u susjednim sobama, a nekad i na vecoj razdaljini. Sinkler je objavio rezultate u knjizi «Mentalni radio», u kojoj se vidi da je od 290 ekperimenata gospoda Sinkler bila uspješna u 23 procenta, djelimicno uspješna u 53 posto, i nije uspjela u 24 posto slucaja. Slicnost izmedu originalnih crteža i kopija gospode Sinkler bila je upadljiva.
Sinkler koji je bio deklarisani socijalista bio je svjestan toga da uceni ljudi još uvijek sa skepsom gledaju na sve parapsihološke fenomene, pa i na samu telepatiju. Njegovi prijatelji osjecali su da je njegovo zanimanje u suprotnosti sa racionalistickim gledanjima na svijet, a jedan od njih ga je cak napao u novinama, objavivši da se Sinkler «bavi duhovima".

Projekat "Nautilusa"
Da bi se ovoj temi dao ugled u ocima nauke dr J. B. Rajn poceo je da istražuje telepatiju u laboratoriji. Rajn je koristio Zenerove karte da ne bi bilo sumnje da li ispitanik pogada ili ne pogada u testovima. Rezultati su bili impresivni.
Medutim, još je bilo skeptika a jedan od njih je bio psiholog Bernard Rajs. Kad je doktor Rajn pozvan da predaje o svom ESP (ekstra senzitivna percepcija) radu na Barnard koledžu, Rajs ga je na takav nacin ispitivao da je Rajs protestvovao govoreci da ga optužuju da je lažac. Rajn je predložio Rajsu da on sam izvodi testove, koristeci se svim kontrolama koje je smatrao potrebnim. Rajs se složio i nekoliko mjeseci je sam izvodio eksperimente sa kartama. Napravljeno je 1850 eksperimenta i oni su pokazali nevjerovatnih 18 pogodaka od mogucih 25.
Rajs, koji je nekada opovrgavao ESP istraživanje pozvan je da brani
svoj eksperiment 1938. kada je Americko udruženje psihologa organizovalo znanstveni simpozij o ESP. On je u tome i uspio, ali je Rajnovo djelo je i dalje bilo tema javnih osporavanja i rasprava. No, sve više je bilo istraživaca koji su izvodili svoje istraživacke programe na raznim ESP temama, pa su telepatiju uskoro zasjenile teme kao što su vidovitost i predskazivanje koji su dali iznenadjujuce eksperimnetlane rezultate.
Krajem pedesetih godina, telepatija se ponovo vratila u prvi plan sa pisanjem francuske štampe o uspješnim telepatskim testovima koji su izvedeni izmedu ispitanika na zaronjenoj americkoj podmornici USS «Nautilusa» i drugog broda koji je bio na obali. Vojne implikacije takvih metoda komuniciranja ako bi se pokazale pouzdanima, bile su ocite i pobudile su veliki interes vojnih obavještajaca. Uprkos poricanju americke mornarice, Sovjeti su to uzeli ozbiljno objavivši djelomicne rezultate svojih tajnih istraživanja.

Ruski uspjesi
Dr Vasiljev se služio hipnotisanim ispitivacima kako bi istraživali "mentalni radio", a kada je 1962. objavljena knjiga o njegovom radu otkrio je da su on i drugi istraživaci bili u stanju da navedu hipnotisane pacijente da izvršavaju telepatska naredenja. U jednom izuzetnom slucaju žena sa paraliziranom lijevom stranom tijela bila je predmet opita. To njeno stanje je bilo psihosomatsko, i pod hipnozom je bila u stanju da s lakocom pokrece lijevu ruku i nogu. Medutim, Vasiljev je otkrio da je bilo potrebno da on samo da mentalno naredenje i ona bi pokretala lijevu šaku, ruku ili stopalo prema zahtijevu - bez hipnoze.
On je demonstrirao ove mentalne komunikacije pred grupom posmatraca. Kao dodatno obezbjedjenje, pacijentu su bile vezane oci. Svaka uputa je napisana, a svjedoci su bili grupa pred kojom je ili Vasiljev ili njegov saradnik, hipnoticar dr Fine, bio koncentrisan na nju. Žena je slušala sa nevjerovatnom tacnošcu i cak je mogla da odredi da li Vasiljev ili Fine daju uputstva.
Uskoro su Rusi izveli još jedan, još nevjerovatniji eksperiment iz telepatije, sa biofizicarem Jurijem Kamenskim i moskovskim novinarem Karlom Nikolajevim. Kamenski je bio u Novosibirsku u Sibiru, Nikolajev u Moskvi, a skup naucnika je nadgledao cijelu stvar. Rezultati su pružili sjajan dokaz mentalne komunikacije izmedu ta dva covjeka. U jednom testu, Nikolajev je tacno opisao šest predmeta koji su dati Kamenskom. Ono što je posebno impresivno u ovim opitima jeste to da su naucnici uspjeli i instrumentima potvrditi da se uistinu dešavalo nešto paranormalno.
Oni su prikljucili Nikolajeva na elektroencefalogram (EEG), koji prati moždane talase. Cim je Kamenski poceo da prenosi slike, talasi u Nikolajevljevom mozgu su se promijenili. Koristeci ovo saznanje oni su izmislili tehniku za odašiljanje poruka Morzeovom azbukom. Umjesto da zatraže od Kamenskog da misli na neki predmet, oni su zatražili da zamisli kako se tuce sa Nikolajevim. Dok su naucnici u Moskvi pratili moždane talase Nikolajeva na EEG, otkrili su da je došlo do izrazite promjene u uzorku talasa kad god je Kamenski zamislio da se tuce s njim. Kamenski je iz Sibira uspio mentalno da prenosi Morzeovu abecedu na rastojanja od 3200 km.

Morzeova teka
Uslijedilo je otkrice istraživaca dr S. Figara da intenzivno razmišljanje o nekoj osobi proizvodi porast volumena krvi kod te osobe - promjena koja se mogla tacno izmjeriti instrumentom nazvanom pletizmograf. To je u brojni znanstvenim eksperimentima potvrdio i britanski prof. Daglas Din.
Ako se pošiljalac koncentriše na ime osobe koja je ispitaniku emocionalno znacajna, pletizmograf pokaže mjerljivu reakciju koja se interpretira kao Morzeova teka. Ako se ne zabilježi nikakva reakcija tokom odredenog perioda, to se smatra kao Morzeova crta. Koristeci ovu tehniku, Din je uspješno komunicirao na kratke i duge relacije. U jednom slucaju poslao je Morzeom poruku na rastojanje od 2000 km, izmedu Njujorka i Floride.
Uprkos ovim otkricima i izuzetnim pojedinacnim rezultatima koje su dali neki eksperimaneti, nisu svi istraživaci tako uspješni kad pokušaju da ponove testove telepatije. Mentalni radio ostaje zagonetni fenomen. U njegovo postojanje više niko ne sumnja, jer je – javljajuci se spontano i u laboratoriji - uvjerio vecinu istraživaca u svoje postojanje.