Koplje sudbine  (Sveto koplje)  se smatra najzlokobnijim predmetom što potječe iz prastarih vremena. Vezano je za ime rimskog centuriona Gaja Kasija, koji će kasnije postati kršćanski svetac, sveti Longin. Kasije je bio prisutan prilikom raspeća Isusa Krista (petak, 5. travnja 33. godine) i kako nije mogao da podnese njegove užasne muke, on je jednim preciznim zamahom kratkog rimskog koplja prekratio užasnu Isusovu dramu. Ovu epizodu pominje i Novi zavjet (Ivan:19:34), s tim što se u njemu tvrdi da je Isus već bio mrtav kad mu je Longin između četvrtog i petog rebra zabio svoje koplje.
Prema vatikanskoj verziji događaja, u vrijeme kada je Krist razapinjan na križu, Gaj Kasije je bio gotovo slijep. Kada su iz Isusovih rana šiknuli krv i voda, nekoliko je kapi po licu poprskalo rimskog centuriona i njemu se istog trenutka vratio vid. Gaj se tada okrenuo novoj Isusovoj religiji, koje je bila tek u nastanku. Napustio je rimsku vojsku i postao svećenik-isposnik u Kapadokiji. Tu su ga Rimljani našli i zarobili, te teško kaznili, isčupavši mu zube i odsjekavši mu jezik. Ali, Božjim čudom, Longin je i dalje mogao da govori propovjedan novu vjeru.
U međuvremenu, u žlijeb na sredini koplja, kojim je Longin prekratio muke Isusu Kristu, umetnut je ekser sa križa i obložen je zlatnim nitima. Postao je sveta relikvija, za koju se tvrdilo da posjeduje čudesna svojstva. Govorilo se da onaj tko posjeduje Koplje, u svojim rukama drži sudbinu čovječanstva. Sljedećih je stoljeća Koplje mijenjalo vlasnike, ostavljajući iza sebe krvave tragove. Iz Jeruzalema su ga 615. godine odnijeli Perzijanci (koji su ga slomili na dva dijela), zatim je nekim nejasnim putem njegova kratka drška stigla u posjed Bizantije; osvojivši Konstantinopolj pripala je sulatnu Bajazitu II, koji ju je poklonio papi Inoćentiju VIII. Danas se priča da je ta ista drška Koplja Sudbine jedan od stubova nosača kupole bazilike Sv. Petra u Vatikanu.
Što se tiče metalne oštrice Koplja Sudbine, ona je u 13. stoljeću – prema jednoj verziji – dospjela u ruke križara i kralja Francuske, svetog Luja. On ju je pohranio u Kapeli Svetaca u Parizu, ali je Koplje odatle netragom nestalo u vrijeme Francuske revolucije da bi se, navodno, u vrijeme Drugog svjetskog rata našlo u Krakovu, odakle je dospjela u ruke Adolfa Hitlera, koji ga je proglasio falsifikatom.
Postoji i druga legenda, prema kojoj je 285. godine Koplje Sudbine dospjelo u ruke Mauricijusa, komandanta tebanske legije, koji je nedugo zatim sa svim svojim vojnicima prešao na kršćanstvo, zbog čega ga je rimski imperator Maksimilijan (vladao zajedno s Dioklecijanom 286 –305), zajedno sa 6 666 njegovih vojnika, kaznio na teško mučeništvo. Koplje Sudbine je zatim pripalo Konstantinu Velikom koji se nije odvajao od njega. Nosio ga je u svim svojim pobjedonosnim bitkama, ali je njime mahao i usred Sabora u Nikeji (325. godine). Šetajući sa Kopljem Konstantinopoljem, za koji je govorio da je 'Novi Rim', znao je govoriti: "Slijedim Njegove stope i vidim ga kako hoda ispred mene!..."
Nakon Konstantina Velikog, Koplje sudbine je mijenjalo dosta vlasnike: noseći ga sa sobom, Teodosije je 385. godine porazio Gote; Alarik Hrabri je s njim 410. godine opljačkao Rim; Gali su, zahvaljujući Koplju sudbine, koje je bilo u rukama njihovog vođe Vizoigota Hunskog 452. godine pobijedili nepobjedivog Atilu Hunskog; Justinijanu (483 –565) je, navodno, Koplje pomoglo da zatvori atinske škole; franački komandant Martel (689 –741), zahvaljujući Koplju sudbine, 737. godine je porazio Arape, a njegov je unuk sa Kopljem sudbine vodio 47 pobjedonosnih ratnih pohoda i uvijek je spavao ne odvajajući se od njega. Umro je 814. u trenutku kada mu je Koplje ispalo iz ruke. Koplje je sljedećih stoljeća bilo u vlasništvu mnogih uspješnih vojskovođa, od Fridricha Barbarose (1125 – 1190) i njegovog unuka Fridricha II Hoenstaufena (1194 – 1250) pa sve do Napoleona Bonaparte i dinastije Habsburgovaca. Za Koplje je bio zainteresiran i Adolf Hitler, ali je, izgleda, do njega stigla samo jedna od nekoliko falsificiranih kopija Koplja sudbine.

KORIJANDAR
Jednogodišnja biljka (Coriandrum sativum), služi kao mirodija i za proizvodnju eteričnog ulja za kolonjsku vodu, mirisave sapune i sl. Eterično ulje je u većoj količini otrovno, izaziva neku vrstu opijenosti i duboki san. Čaj od korijandara se u narodnoj medicini koristi za liječenje tromosti crijeva i protiv vjetrova, a samljeveno sjeme za ljubavne napitke. Vjerovalo se da pomaže i olakšava porođaju prvog djeteta ako porodilja za bedro zaveže vrećicu s 11 ili 13 zrna korijandera. I još nešto, u narodu se smatralo vješticom svaka žena koja bi se opirala da pojede kruh začinjen korijanderom.

KORNALIN
Vjeruje se da ovaj cudesni poludragi kamen spriječava izliv krvi u mozak, regulira menstruaciju, čuva od ozljeda, te zaustavlja krvarenje iz nosa i rana. Prsten od kornalina čini čovjeka smirenim, razboritim i miroljubivim. Smatra se da kornalin čuva zdravlje i otklanja bubuljice i osipe. U srednjem se vijeku smatralo da štiti od omađijanosti, a amajlije od kornalina smatrane su izvanrednim za zaštitu od urokljivih očiju.

KORNJAČA
Budući su kornjače bitno starija od šovješanstva, one simboliziraju upornost, istrajnost, dugovječnost i sporost. U Indiji kornjača je slika univerzuma i njegove postojanosti; na Orijentu, ona simbolizira ženu koja se uljepšava, miriše i rado pokazuje javnosti. U staroj Heladi on je sveta životinja Hermesa, brzog glasnika bogova. Prema legendi, Hermes je sebi od kornjačinog oklopa napravio liru na kojoj je mogao izvoditi čarobne melodije.
Kornjača nerjetko simbolizira i pravdu ili vrhovnog sudiju, jer se vjeruje da je kornjača najpametnija morska životinja i da posjeduje najmoćniju zaštitu. Ona, također, predstavlja i pobožnu osobu iskreno predanu vjeri. Ubiti kornjaču značilo je na sebe navuči veliku nesreću. San o kornjači je dobar san i predskazuje dobitak, nagradu ili sticanje korisnih znanja.
U djelu 'Naturalis historia', Plinije Stariji (23 –79 n. e.) kaže da meso kornjače anulira otrove i magične čini, a od kornjačinog oklopa su se pravile kitare (glazbeni instrument) i zavjetne posude koje su se poklanjale crkvama. Talsman u obliku kornjače stimulira skromnost i zdrav život, a služi i kao zaštita od zlih čini. Sa kornjačinim oklopom čovjeku se ništa nepredviđeno ne može desiti. Ušuškan je i siguran kao u majčinom krilu. Talisman se preporuča djeci, koja su u današnje vrijeme izložena brojnim opasnostima.
Osobi koja je željela da se izliječiti od reumatizam, savjetovano je da oboljele dijelove redovno masira žutim kornjačinim mesom, a tko se želio da izliječi od groznice, preporučano mu je da se masira uljem od kornjače, koje se inače koristilo i za ublažavanje bolova. Smatralo se da narukvica od kornjačine kože štiti od crne magije, zlih duhova i Satane.

KOROMAČ
Simbol duhovnog podmlađivanja. Za razliku od mnogih drugih divljih začinskih biljaka, koromač (Foeniculum vulgare Mill.) je po svemu poseban: u kulinarstvu se koristi gotovo svaki njegov dio, od glavice, listova, stabljike, cvijeta pa sve do plodova. Osim što je vrlo ukusan, on ima ljekovita svojstva: koristi se protiv nadimanja i probavnih tegoba, protiv grčeva (posebno u probavnom sustavu) i reumatskih bolova, pospješuje iskašljavanje, izlučivanje mlijeka i apetit, regulira cikluse mjesečnice, zaustavlja razmnožavanje mikroorganizama, stimulira funkciju bubrega i izlučivanje mokraće. Njegova izvanredna svojstva hvali su i stari Egipćani, Grci i Rimljani, a Plinije navodi da od koromača zmije dobijaju sposobnost povremenog podmlađivanja a ljudima vid postaje znatno jasniji.

Pretplatite se na KNJIGU TAJNI