U srednjem vijeku, za vrijeme lova na vještice, dželati su smjeli da trguju ljudskom krvlju: svježa je ljudska krv vraćala snagu i bila cijenjena od epileptičara, vjerovalo se da smiruje 'demone', koji nesretnike muče grčeći im mišiće i slabeći im organizam. Krv je simbol sile podmlađivanja, života, snage i žrtve u krvi. Prekoračivanje krvi daruje plodnost.
U Napulju, pred očima hiljada vjernika, od 1389. godine tri puta se godišnje u tečnost pretvarala osušena krv Svetog Januariusa. Nestane li ‘čuda napuljskog’, očekivale su se goleme nevolje - kao ona iz 1631. godine - erupcija Vezuva!
Bila ona eliksir života ili simbol smrti - povijest je čovječanstva puna paradoksalnih slika sa temom krv: neki narodi krv slave, negdje je se boje kao vraga, mistična je i profana, čista i nečista, štetna i korisna. Osobine krvi su dugo ostale nepoznate, ali su ljudi vrlo rano shvatili: dok krv teče u organizmu – u njemu teče i život.
Prema islamskom shvatanju, krv je izvor prvobitnog života. Prema Kur'anu Allah dž.š. je stvorio čovjeka od ugruška krvi. I prvo ubistvo u biblijskoj mitologiji predstavlja krv kao sjedište životne snage i duha: kad je Kain ubio brata Abela, reče mu Bog : "Šta si to uradio?!... Glas krvi tvoga brata sa Zemlje me zove!..."
Učinjena nepravda, prolivena krv želi osvetu. "Loša krv" se, u svakom slučaju, nalazi već kod Hipokrata (460 – oko 377. pr. n. e.) i javlja se uvijek onda kad u "nekom prevlada srdžba": grčki liječnik je smatrao da čovjek održava život putem krvi, pljuvačke, te žute i crne žuči. Prema tome koje tekućine čovjek ima najviše, razlikuju se četiri tipa ljudi: Sanguineus, Phlegematikus, Cholerikus i Melancholikus.
Više mistični nego medicinski su bili eksperimenti alkemičara u 16. i 17. stoljeću. Oni su pokušali pomoću vatre i destilacije da otkriju sve tajne krvi. Lični liječnik Ludwiga XIV izvještava o dvojici suvremenika koji su destilovali čovječiju krv "jer su je smatrali pravom materijom filozofske osnove mudraca".
Pri gubitku krvi, gubi se snage, duh i na kraju život. To vjerovanje je doprinijelo uvjerenje da se uzimanjem krvi jača organizam - i fizički i duhovno. Čak se vjerovalo da se time čini usluga mrtvima: u grčkoj mitologiji je uobičajno vjerovanje da se u zagrobnom životu sjenke mogu probuditi pomoću krvi!
U drugim sagama se spominju demoni žedni krvi. Grof Drakula je samo najpoznatiji. Prinesena krv jača umrlog na putu u onaj svijet. U starom Rimu se pila krv umirućeg borca, jer se životni sok ratnika cijenio kao magični izvor snage: „Oni su je smatrali najdjelotvornijim sredstvom: krv, još vruća, još živa, sa otvorene rane...", napisao je jedan kroničar.
Kupanje u krvi je navodno liječilo lepru i sljepoću a donosilo je i mladalačku krepkost i dugovječnost. "Kao izvor života koji uništava svaku bolest, tako krv životu daje novu snagu... Posebno dragocijenom i iscjeljiteljskom smatrala se krv djeteta i mlade djevice", zapisala su braća Jakob i Wilhelm Grimm. A rimski historičar Plinius navodi: kad bi neki egipatske faraon bio zaražen od gube, to bi za njegov narod bilo kobno, jer bi se ljekovita faraonska kupatila punila njihovom krvlju.
Puštanje krvi, vjerovalo se, ozdravljuje bolesni i umorni organizam. U kalendaru iz 1784. godine stoji: "U mjesecima vuka - oktobru i novembru - trebate presječi glavnu venu i leći svojoj ženi na grudi, to štiti od zime i pojačava volju!..." Ni tajna magijska učenja i crnomagijski obredi nisu se mogli zamisliti bez ljudske krvi; voodoo magija se „hrani“ životinjskom, obično jerećom ili pijetlovom krvlju, a mnogi eliksiri podmlađivanja i života iz babilonskog vremena bili su bazirani, između ostalog, i na krvi tek rođenih beba.
U Starom testamentu krvi je data katartička funkcija: "Život tijela je u krvi i ja sam vam je dao na oltaru tako da bi vaše duše time pomirene bile!..." Za kršćane, krv predstavlja zajedništvo između Boga i ljudi: u euharistiji - pričesti kruh i vino se pretvaraju i Isusovo tijelo i krv i njihovim jedenjem se ujedinjuje vjernik s Bogom.
Često su krvne rane objašnjavane antisemitski: židovi su navodno nabadali na igle natopljena peciva - Isusove tijelo - kako bi mučili njegovo tijelo. Poslijedice su bile pogromi. Najgrozniji su dolazili od Franaka: 1298. je neki vitez po imenu Rintfleisch pozvao na krvavu osvetu. Najmanje 130 gradova i sela bili su sravnjeni. Krv je tekla potocima a pet do deset hiljada Jevreja izgubilo je život. Tek sredinom 19. stoljeća pronađen je pravi uzrok navodnih krvavih rana - Bacterium prodigiosum. One stvaraju crvene kolonije, koje izgledaju kao kapi krvi.
Po starim vjerovanjima miješanjem krvi moglo se postizati bratstvo. Partneri su zarezivali ruke i pili krv pomiješanu sa vodom ili vinom. Braća po krvi zaklinjali su se na ‘vjernost do krvi’, a jedan za drugog preuzimali bi i krvne osvete.
Kao ljubavnu čaroliju ljubavnici bi jedno drugom pomiješali nekoliko kapi krvi - žene su uzimale i menstrualnu krv - u piće, vjerujući da na taj način mogu osigurati vjernost svojih partnera. Volovska krv pomiješana s medom i vinom bila je napitak starih Germana. Jarčeva krv navodno je liječila impotenciju, a kupanje u konjskoj krvi liječilo je gubu. Čak se i vrapčja krv smatrala lijekom. Navodno je liječila čireve na rožnici. Krv šišmiša koristila se za čaranje, a krv javno pogubljenih donosila je sreću u igri. Onaj tko je želio da osvježi krv nosio bi na vratu talisman od karneola. Ako se sanja krv, to navodno znači požar ili skoru smrt nekog krvnog rođaka.
KA
U staroegipatskom vjerovanju duhovni dvojnik čovjeka (eterično tijelo), koji ga prati od rođenja do smrti. Vjerovalo se da šivi u grobnici i da se služi osobnim stvarima preminule osobe. Prema Sergeu Sauneronu, Ka je očitovanje životnih energija, stvaralačke i zaštitničke, a prema Andreu Virelu to je aspekt kozmičke moći što ga prima pojedinac. Ka je u neku ruku spremište životnih sila iz kojega proizlazi život i koji omogućuje da se život održi.
KABALA
Kabala (jevr. Kabbalah, predanje); drevna židovska ezoterijska doktrina, koja se oslanja na dublje tumačenje Tore (prvo petoknjižje Starog Zavjeta), smatra se riznicom okultizma i misticizma, kao i velikim religijskim i filozofskim sustavom. Kabala je učenje o odnosu Boga i stvorenog sveta, o postojanju dobra i zla, o upotrebi svetih imena i Riječi moći.
Kabala se prenosila se usmenim putem sve do III. stoljeća, kada je napisan Sefer Jetzirah (Knjiga stvaranja), koji tumači stvaranje svijeta putem mistične simbolike deset brojeva (1-10) i 22 slova hebrejske abecede. Kabala je bila pod jakim uticajem gnosticizma (učenja hrišćanskih filozofa iz prvih stoljeća nove ere) i neoplatonizma i najveću popularnost je doživela u 16. stoljeću kada su je njeni zagovornici proširili ne samo po Europi, već i među Jevrejima pod turskom vlašću.
Daljnji razvoj Kabale kao mističnog učenja zasnovanog na ezoterijskoj interpretaciji hebrejskog pisma, nastavlja se u Španjolskoj gdje nastaje Sefer ha-zohar (Knjiga obilja). Koristeći simbol Drveta života kao sredstvom praktične magije, trojica će britanskiha autora, Dion Fortune (1890 – 1946), Aleister Crowley (1875 – 1947) i Isreal Regardie (1907 – 1985), kabalističku simboliku predstaviti kao snažnog psihičkog motivatora, oslobođenog religijske pozadine. Postat će jasno da čovjek može djelovati na sopstvenu sudbinu i, penjući se Drvetom života, dostiči svoju božansku prirodu. Prema Kabali postoji 72 različita imena za boga, a Univerzum je sastavljen od četiri dimenzije bića.
KABIRI
Tajanstvena božanstva, falički demoni nesagledivih moći. Različiti izvori sugeriraju da ih je bilo troje, četvoro ili sedmoro, a njihova je posebnost bila u tome što ih nitko nije mogao nekažnjeno imenovati. Vjerovalo se da su kabiri zaštitnici moreplovaca i da pripadaju neizrecivoj tajni božanske energije. Otuda su kabire neki stari autori, poput Herodota (oko 481 – oko 425 pr. n. e.), smatrali simbolima nepoznatih moći duha i neizkazivih energija, koje je opasno osloboditi.
KAĆUNI
Biljka iz porodice jednosupnica s lijepim cvjetovima. Prema narodnom vjerovanju, ukoliko se kaćun (Orchis morio) iskopao 24. lipnja (na Ivanje) u podne ili u ponoć prije Zvanja, pri čemu se nije smjelo rukama dodirnuti njegovo korijenje, on donosi sreću u igri i u novčanim transakcijama. Dok se za mladi, čvrsti korijen kaćuna vjerovalo da u sebi ima afrodizijačke osobine i da razbuktava ljubavnu želju i jača spolnu moć kod muškaraca, za stari se korijen govorilo da izaziva neplodnost. Kaćun se koristi u narodnoj medicini a najbizarniji recept je onaj koji govori da se trbušna kila može liječiti ako kum oboljele osobe nehotice posadi nađeni kaćun.
KADUCEJ
Amblem liječništva, jedan od najstarijih simbola. Najstariju sliku kaduceja – štapić oko kojeg su u suprotnim smjerovima uvijaju dvije zmije – nalazimo urezanu u kupi sumerskog kralja Gudea u Lagashu (2600 g. pr. n. e.). Po svom izgledu podsjeća na kineske krilate zmajeve i na aztečkog boga Quetzalcoatla, koji se nakon dobrovoljne žrtve, iznova rađa u obliku pernate zmije. U drevnoj Indiji kaducej je povezan uz mnoge obrede, a u grčkoj je mitologiji amblem Hermesa. U budističkom ezoterizmu, štap kaduceja simbolizira os svijeta, a zmije Kundalini, simbol čiste energije, koja pokreće unutrašnji čovjekov razvoj. Alkemičari ga smatraju žezlom boga alkemije Hermesa.
KADULJA (Žalfija)
Ljekovita biljka ugodnog mirisa. Kadulja (Salvia officinalis) se koristi u narodnoj medicini: ako se 45 grama kadulje kuha 20 minuta u pola litra mlijeka i s jednom kašikom meda, dobija se izvanredno ljekovit napitak koji otklanja promuklost; ako se kadulja kuha s pola vina i pola vode, dobijeni napitak čisti i jača krv i živce, grije želudac, otklanja vjetrove, liječi sve vrste prehlada, katara i influence. Također je izvrstan lijek i za čišćenje jetre, a vino od kadulje čisti krv i jača želučane sokove.
Vjerovalo se da kadulja, zahvaljujući svom jakom mirisu, rastjeruje zle duhove i demone, pa se snopić kadulje vješao na dovratak kuće, služeći kao svojevrsna zaštita obiteljskog ognjišta. Djevojkama koje bi u Noći vještica tačno u ponoć ubrale devet listova kadulje ukazao bi se lik njihovoga budućeg izabranika.
KAĐENJE
Još od najstarijih vremena kađenje se smatralo ne samo dobrodošlim nego i nužnim, a u Starom zavjetu (2. knjiga Mojs. 30,1-10), ono se izrijekom propisuje kao sastavni dio vjerskog obreda. Pored toga što je pročišćavalo zrak i oplemenjivalo ga mirisima, kađenje je imalo i posebnu simboliku: mirisi miska i ambera prizivali su bogatstvo i gospodstvo, a kamfor je onima koji su ga udisali navodno darivao otmjenost i lijep glas. Ako misk, karanfil i muškatnjak, prilikom mljevenja nisu lijepo mirisali, smatralo se da osoba koja ih melje čini dobročinstvo nezahvalnoj osobi.
Kađenje je bilo i sastavni dio magičnih i alkemijskih ceremonijala, a kađenje različitim vrstama mirisa polučivalo je različite efekte. Tako je kađenje sumporom navodno liječilo razne bolesti, a klekovo drvo i tamjan bili su nezamijenjivi kada je trebalo okaditi sobu u kojoj je netko umro. Klekovo se drvo koristilo i prilikom egzorcističkih obreda skidanja zlih čini, a smatralo se i jakom zaštitom od vještica i svih vrsta zlih duhova.
Pretplatite se na KNJIGU TAJNI