W. B. Veats je u pokrajini Sligo iz koje je potjecao već prikupio podosta irskih mitova i bajki i došao je do zaključka da većina seoskog stanovništva u Irskoj istinski vjeruje u postojanje vila. G. K. Chesterton, koji je nekoliko godina poslije upoznao Veatsa, bio je iznenađen time koliko je pjesnik inzistirao na stvarnom postojanju vila:
"On je bio pravi fanatik u nastojanju da sagovornike ubijedi u postojanje vila. Često je govorio da on nije sanjar i da njegove tvrdnje nemaju nikakve veze s maštom: 'Mašta!', govorio bi prijezirno, 'Nije tu bilo mnogo mašte kada su sirotog farmera Hogana izvukli iz kreveta i bacali kao vreću krumpira - upravo su to učinili, izvukli ga i pretukli, a to – priznat ćete - nije nešto što bi čovjek izmišljao."
Chesterton zatim ističe nešto što je smatrao vrlo važnim:
"Stvar je u tome što vile i vilenjake nisu viđali otkačeni ljudi, niti maštari kao što su umjetnici, nego normalni seljaci koji bobu kažu bob a duhu duh; drvosječe koji nikome ništa ne žele dokazivati... koji će reći da su vidjeli čovjeka kako visi na vješalima, a onda visi oko njih kao duh."

Brojna svjedočanstva
Nekoliko godina poslije, Veats je poticao orijentalistu W. Y. Evans Wentza, poznatog po prijevodu Tibetanske knjige mrtvih, da proučava predaju o vilama. Rezultat je bila Wentzova prva knjiga, The Fairy Faith in Celtic Countries (1911.), debela znanstvena studija koja se temeljila na njegovom osobnom istraživanju. Veatsov prijatelj, pjesnik George Russell dao je anonimni doprinos knjizi, pod naslovom "Svjedočenje irskog mistika", u kojem je opisao svoje susrete s vilama. On je vještinom pedantnog učenjaka i preciznošću antropologa koji istražuje primitivne plemenske zajednice, detaljno opisao "blještava bića", "sjajna bića", "vodena bića", "šumska bića" i takozvane "niže elemente".
"Prve vile koju sam vidio sjećam se vrlo jasno... Najprije sam vidio bljesak svjetlosti, a onda sam razaznao da taj bljesak potječe iz srca napola prozirne osobe. Kroz cijelo njeno tijelo prolazila je nekakva električna vatra, a srce je, čini se, bilo središte cjelokupne te energije. Oko glave tog bića i u njegovoj valovitoj sjajnoj kosi, koja je letjela oko tijela poput živih zlatnih niti, vidjele su se plamene aure nalik prozirnim krilima. Svjetlost kao da se prosipala na sve strane, a ja sam se poslije susreta osjećao neobično lako, radosno, gotovo ekstatično..."
Wentz zaključuje da znanstvenih dokaza o postojanja vila ili o "postojanju tog fenomena" ima mnogo, ali ih nitko neće ozbiljno da uzme u razmatranje kao da se radi o jednorozima i kentaurima.
Devet godina nakon objavljivanja Wentzove knjige, 1920., britanska je javnost bila zaintrigirana kada je doznala o novim znanstvenim dokazima o postojanju vila i vilenjaka. Na naslovnici božičnog broja 'Stranda' pisalo je: "Epohalan događaj... opisuje Conan Doyle", a u popularnom je magazinu bila objavljena fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji pleše. Na drugoj fotografiji se vidjela djevojčica kako blagim očima gleda u objektiv iznad skupine od četiri vile koje se zabavljaju; imale su i krila. Potpis ispod prve fotografije je glasio: "Ova fotografija i ona još neobičnija na 465. str. dvije su najnevjerojatnije fotografije koje su ikad objavljene. U članku sir A. Conan Doylea podrobno se opisuje kako su snimljene."

Fantastični doživljaji
Nije bila riječ o božičnoj šali. Doyle i njegovi suradnici bili su uvjereni da su te dvije fotografije autentične i da konačno dokazuju postojanje duhovnih bića, poznatih kao vile. Djevojčice sa fotografija bila su Elsie Wright i Frances Griffiths iz sela Cottingley u Yorkshireu, a snimci su nastali tri i pol godine prije objavljivanja, u ljeto 1917. godine. I pored toga što su bile suočene s krajnje skeptičnim unakrsnim ispitivanjem, djevojčice su ostale pri svojim tvrdnjama da su uistinu imale susret s pravim vilama.
Na početku 20. stoljeća, selo Cottingley se nalazilo blizu Bradforda (danas je njegovo predgrađe) i bilo je okruženo bujnom prirodom. U travnju/aprilu te godine, desetogodišnja se Frances Griffiths sa svojom majkom Annie u selo doselila iz Južne Afrike. Otac joj se borio u Francuskoj. Poslije je tvrdila da je brzo primijetila kako na poljima oko njihove kuće ima vila, osobito blizu potoka koji se stepenasto spuštao na dnu njihova vrta. Upravo se igrala pored potoka kada je prvi put vidjela vilu:
"Tog poslijepodneva sam se igrala na omiljenom mjesta ispod vrbe koja se spuštala nad vodom, kada mi je pogled pao na jedan list koji se počeo jako tresti. Nije bilo vjetra i bilo je neobično da se trese samo jedan list... Dok sam zbunjeno gledala, na vrbovu granu se popeo mali čovjek odjeven u zeleno. Držao je u ruci nešto kao štapić i kao da ga je tresao prema nečemu što je gledao. Nisam se usudila pomaknuti da ga ne bih uplašila. No, on me je pogledao ravno u oči i onda je nestao!..."
O tom događaju djevojčica nikome nije pričala, jer se plašila da joj se ne bi rugali.
Objasnila je da ju je tog ljeta potok sve više zanimao i da je znala satima čekati da bi vidjela vile i vilenjake. Katkad bi se pokliznula na obali i završila do struka u vodi. Kad bi se vratila kući, majka bi je pljusnula i natjerala da obeća kako više neće ići na potok, ali ona to obećanje nikad nije održala - nije mogla odoljeti iskušenju da vidi vile.

S krilima na leđima
Jednog dana kad se opet vratila kući mokra, majka i teta Polly zahtijevale su od nje objašnjenje. Ona im je sve ispričala, a na iznenađenje majke i tete, maloj Frances je priskočila u pomoć njezina sedamnaestogodišnja sestrična Elsie Wright, tvrdeći daje je i ona vidjela vile. Koliko god su je ispitivali, nisu je mogli pokolebati. Kako Doyle tvrdi u svojem članku, upravo je to sučeljavanje uvjerilo sestrične da moraju naći neporeciv dokaz kako bi im odrasli vjerovali.
Zato je Elsie jednog subotnjeg poslijepodneva u srpnju/julu 1917. zamolila oca Arthura Wrighta da joj posudi fotoaparat. Djevojčice su potom odjurile do potoka i vratile se za pola sata. Nakon čaja, nagovorile su Arthura da razvije ploču.
Kad se počela razvijati, vidio je daje to slika Frances kako se naslanja na obalu koja kao da je pokrivena papirima za zavijanje sendviča. A onda je, na svoje zaprepaštenje, vidio da su ti "papiri" sićušni ljudski likovi s krilima na leđima. Na senzacionalnoj fotografiji su plesale četiri vile!
Majke djevojaka nisu znale što da misle. Obje su se nedugo prije zainteresirale za teozofiju - pokret koji je utemeljila kontraverzna Madame Blavatsky, koja je tvrdila da iza materijalnog svijeta koji čini svakodnevnu stvarnosti postoji i nevidljiv svijet, koji je nastanjen duhovnim bićima, uključujući duhove prirode i vile.
Arthur Wright je bio krajnje skeptičan:
"Nešto ste izvele!..."- sumnjičavo je komentirao fotografiju.
"Nismo", inzistirala je Elsie.
Znao je da je Elsie darovita slikarica i bio je uvjeren da su vile napravljene od papira, iako ni u sobi djevojaka ni u kanti za smeće nije bilo komadića papira koji bi preostali nakon izrezivanja vila. Unatoč njihovom prosvjedovanju, nisu ga uspjele uvjeriti. S vremenom su prestali govoriti o tome. Ali, u kolovozu/augustu djevojčice su opet posudile fotoaparat. Ovaj put su se vratile sa fotografijom Elsie kako sjedi na livadi i gleda gnoma kako pleše. Objasnile su da često viđaju gnome na livadi iznad potoka.
Nakon toga je, zbog mira u kući, Arthur odbijao posuditi aparat. Ali, od svake je ploče napravljeno nekoliko fotografija.

Provjera negativa
Sve bi to možda palo u zaborav da nije bilo teozofskog društva. Nakon teškog rata, duhovnost i teozofija pridobili su tisuće novih poklonika, a dvorana u Bradfordu, gdje je Društvo održavalo sastanke, uvijek je bila prepuna. Nakon sastanka na kojem su se spominjale vile, Polly Wright prišla je govorniku i ispričala mu o fotografijama. On je zatražio da ih vidi i uskoro su kopije počele da kruže među bradfordskim teozofima. Uskoro je Polly Wright primila pismo od Edwarda L. Gardnera, predsjednika Teozofske lože u Londonu; fotografije su ga uzbudile pa je zatražio da vidi originale i negative. Kada je dobio negative, dao ih je kopirati i retuširati kopije. U pismu Doyleu napisao je:
"Zamolio sam da mi posude negative i nakon nekoliko dana poslali su mi dvije ploče. Jedna je bila prilično oštra, a druga odveć tamna... Razvili smo pozitive prema originalnim negativima, a onda pripremili nove negative i pojačali ih kako bi se dobili bolji pozitivi."
Zatim je izvorne fotografije i negative odnio profesionalnom fotografu Haroldu Snellingu, koji je pregledao negativ s četiri vile koje plešu (taj je bio oštriji) i uskoro javio Gardneru:
"Ova je ploča snimljena odjedanput... Vile koje plešu nisu izrađene od papira niti od nekakve tkanine. Nisu naslikane na fotografiranoj pozadini, a ono što me najviše čudi jest da su se ti likovi pokretali dok su snimani..."
U ljeti 1920. godine Gardneru je primio pismo od Conana Doylea, čovjeka koji je stvorio glasovitog Sherlocka Holmesa. Tada šezdesetogodišnji Doyle nije bio teozof, ali je vjerovao u spiritualnost. Strand je od njega već bio naručio članak o vilama, pa mu je vijest o fotografijama iz Cottingievja vjerojatno došla kao naručena. Kada je vidio fotografije, bio je skeptičan. Ali, sastanak s Gardnerom uvjerio ga je da bi mogle biti autentične. Sljedeći korak bio je naprosto iznuđen - pokušati snimiti još fotografija!

Nove fotografije
Potkraj srpnja/jula 1920. godine Edward Gardner je prvi put otišao posjetiti Wrightove. Frances je tad bila s ocem u Scarboroughu pa nju nije sreo. Elsien otac nije skrivao da vjeruje da su fotografije krivotvorene, ali je njegova žena imala suprotno mišljenje. Gardneru je pokazala livadu i mjesto pokraj potoka gdje su fotografije snimljene. Edward je bio oduševljen kad je otkrio da predio izgleda tačno kao na fotografiji. Javio je Dovleu da je uvjeren da djevojke ne lažu.
I dok je Doyle parobrodom plovio za Australiju gdje je imao najvaljena predavanja o spiritualizmu, Gardner se uputio na sjever, ovaj put naoružan novim kamerama.
Na tom je putovanju upoznao i Frances, kojoj je tada bilo 14 godina. Vratila se iz Scarborougha na ljetno ferje. Ubrzo je povjerovao da su obje djevojke vidovite. Budući je bilo kišovito i oblačno, prema djevojkama - nepogodno vrijeme za susret s vilama, ostavio je fotoaparate i vratio se u London. Kišilo je još dva tjedna.
Jutro 19. kolovoza/augusta osvanulo je oblačno i maglovito, ali kad se razvedrilo, djevojčice su odlučile iskušati fotoaparate. Vratile su se s još dvije fotografije, koje je sumnjičavi Arthur Wright odmah razvio. Na jednoj je bila ljupka vila s krilima i frizurom pomodnog izgleda; mirno je stajala na grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila pomalo mutna Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s krilima skače prema njoj. Bilo je jasno da skače a ne leti jer krila nisu bila mutna od pokreta. Gardner je poslije i te fotografije dao na stručnu ekspertiozu i opet mu je rečeno da nema znakova krivotvorenja.
Posljednja je fotografija snimljena 21. kolovoza/augusta 1920. Sipila je kiša. Na fotografiji koju je Frances poslije nazvala "vilinsko sunčanje" vide se dvije vile kako vješaju koprenastu tkaninu na travu kako bi napravile sklonište ili napravu za hvatanje sunčevih zraka. Frances je rekla da je često viđala kako "mali prozirni ljudi" to rade u oblačne dane, valjda da bi se zagrijali. Neobično je da se taj fenomen spominje i u raznim nepovezanim pričama o susretima s vilama i prije i poslije fotografija iz Cottingievja.
Vile su na toj posljednoj fotografiji napola prozirne, što su skeptici tumačili kao znak dvostruke ekspozicije, a pristaše kao učinak hladnoće na nježnu tjelesnu konstituciju vila.

Nastavak priče

Ucinite svoj zivot sretnijim: