Za svakim kafanskim stolom u Londonu razgovaralo se o vilama i vilenjacima. Ali, skeptici su se zgražali nad infantilnom naivnošću javnosti. Njihov temeljni argumenti objavljeni su u 'Truthu' od 5. siječnja/januara, a svodili su na zaključak: "Za pravo tumačenje fotografija vila nije potrebno poznavanje okultnog, nego poznavanje dječje prirode!"
Jedan od skeptika, dr. Major Hali Edwards, čak je rekao:
"Prigovaram ponašanju onih koji objavljuju da u okolnostima koje su dovele do snimanja ovih fotografija ima nečega nadnaravnog, jer kao čovjek od medicine vjerujem da će usađivanje takvih zamisli u dječje glave dovesti do živčanih smetnji i bolesti..."
Bilo kako bilo, vile iz Cottingievja imale su i medijsku podršku. Doyle, koji je još bio u Australiji, bio je oduševljen novim fotografijama. Napisao je Gardneru:
"Obradovalo me kad sam ovdje u dalekoj Australiji primio Vaše pismo i fotografije, koje potvrđuju ono što smo objavili. Kad budu priznate naše vile, i drugi će parapsihički fenomeni biti lakše prihvaćeni... Već neko vrijeme na seansama dobivamo poruke da stiže vidljiv znak."

Pokrenuta istraga
U ožujku/martu 1921. godine, tri mjeseca nakon objavljivanja prvog, 'Strand' je objavio Dovleov drugi članak ilustriran novim fotografijama. Reakcija je bila slična kao i prije - jedan od prigovora bio je da haljine i frizure ljupkih vila izgledaju odveć suvremeno. Drugi su pak prigovarali da vile isuviše nalikuju na vile iz ilustriranih bajki. Zagovornici su tvrdili da fizički izgled vila može biti ektoplazmička reakcija koja se temelji na onome što duhovi misle da se od njih očekuje. A budući da je Elsie i Frances zanimala moda, njihove vile mogu izgledati kao čudan hibrid obiju vrsta.
Kad su fotografije prenijele i strane novine, rasprava se još više proširila i užarila.
Jedan od velikih problema bio je u tome što su obje djevojke bile malodobne pa njihovo svjedočenje nije bilo zakonski dopustivo; ni njihovi roditelji nisu mogli pružiti dokaz jer oni nikad nisu ni tvrdili da su vidjeli "mala prozirna bića". Fotografija koju bi snimila odrasla osoba koja bi se sve dileme. Ovako, sve je ostalo visiti u zraku.
Dovleov prijatelj, vidovnjak Geoffrev Hodson, koji je također tvrdio da je vidio vile, otišao je u Cottinglev da vidi što će uspjeti otkriti. Stigao je onamo sa ženom i Edwardom Gardnerom u kolovozu/augustu 1921. godine. Gardner je ostao tek nešto dulje od tjedan dana, a za to je vrijeme uglavnom bilo kišno i vile se nisu pojavljivale. Dan prije nego što je otišao, i Hodson i djevojke tvrdili su da su vidjeli mnoge "prirodne duhove" (kako ih je Hodson nazvao u svojoj bilježnici), ali nijednog nisu uspjeli fotografirati. Hodson i njegova žena ostali su dulje i češće su viđali vile ali ih on ipak nije uspio snimiti. Na kraju je priznao poraz i otišao.
Tada je debata izgubila na zamahu. Nije bilo dovoljno dokaza ni za jednu ni za drugu stranu. Doyle je 1922. objavio knjigu 'The Corning ofthe Fairies'. Iako je sadržavala mnogo fotografija i izvješća o susretima s vilama, nije uspjela uvjeriti skeptike u vilinsko postojanje.

Između sumnji i potvrda
Sljedećih četrdesetak godina Elsie i Frances su bile zaboravljene. I o vilama se nije mnogo govorilo. Izgledalo je da su svi pali u zaborav.
Onda je novinar 'Daily Expressa' Peter Chambers 1965. godine u Midlandsu našao tada već 65-godišnjakinju Elsie. Bio je uvjeren da su slike falsifikati, a Elsiena opaska da treba pustiti ljude neka sami odluče o tome samo je produbila njegove sumnje. Elsie je rekla nešto neobično: "Što se tiče fotografija, recimo samo da su to snimke plodova Francesine i moje mašte i ostavimo stvar na tome."
Te se riječi mogu shvatiti na dva načina: ili je zaobilazno aludirala na teoriju ektoplazme ili je priznavala da vile nikad nisu ni postojale izvan njihove mašte. Sad kad je tema opet zaživjela, bilo je još mnogo intervjua i s Frances i s Elsie. Naveliko se pisalo o novom priznanju da uopće nisu vidjele vile za Hodsonova posjeta; objasnile su da im je sve to bilo dosadilo i da su ga smatrale varalicom, pa su se zabavljale pretvarajući se da vide vile i zlobno se u sebi smijale kad je on rekao da ih i on vidi. U svojoj knjizi o vilama Hodson, naime, uporno tvrdi da je i on vidio "mala prozirna bića" u Cottinglevju.
Godine 1971. Elsie su u emisiji Nationvvide BBC-a pitali da li je njezin otac sudjelovao u snimanju fotografija. Odgovorila je: "Zaklela bih se na Bibliju da otac nije znao što se događalo." Ali, kad su je upitali da li bi se zaklela na Bibliju da pri snimanju nisu upotrijebljeni trikovi, zastala je a onda odgovorila: "Ako nemate ništa protiv, to bih pitanje radije ostavila otvoreno... ali moj otac s tim nije imao veze, to mi možete vjerovati." Opet se činilo da je blizu priznanju da je nekakva prijevara ipak bila u igri.
S druge strane, kad je yorkshirska tv pitala Frances da li su slike krivotvorene, odgovorila je: "Naravno da nisu. Recite mi kako bi ona to izvela, njoj je bilo 16, a meni 10 godina. Može li desetogodišnje dijete cijeli život čuvati tajnu?!..."
Čini se da je to bio glavni argument u korist fotografija. Nije bilo vjerojatno da su Frances i Elsie mogle tako dugo čuvati takvu tajnu.
Frances je to izjavila 1976. godine u televizijskoj emisiji o Frances i Elsie koju je predložio istraživač parapsiholoških fenomena Joe Cooper. Zato su 10. rujna/septembra 1976. obje žene došle u Ulici Main u Cottingleyju, u kuću koja je bila nasuprot one u kojoj je pola stoljeća prije živjela obitelj Wright. Elsie je u međuvremenu s mužem, škotskim inženjerom Frankom Hillom, živjela u Indiji, a Frances se udala za Franka Waya s kojim je mnogo vremena provela u inozemstvu.

Zanimljivi obrt
Cooper opisuje Frances kao "ženu s naočalama, srednjeg staleža, prosječne visine, u modernoj odjeći od jeansa, s crvenim i crnim detaljima na šalu i bluzi". Elsie je, kad se pojavila, izgledala barem deset godina mlađa od svojih 75 ljeta, odjevena u hlače, s pomodnim detaljima, uključujući i moderni crni šešir. Ekipa je intervjuirala mještane, koji su bili vrlo sumnjičavi prema fotografijama. Snimili su Frances i Elsie pokraj potoka. Novinar Austin Mitchell, koji je vodio intervju, nije skrivao da misli kako je slučaj vila iz Cottingleyja počeo kao šala koja se otela nadzoru. Cooper je bio sklon vjerovati Frances i Elsie. One su pred kamerama pokazale mjesto gdje su vidjele gnoma i jasno opovrgle da su falsificirale snimke. Cooper je u intervjuu Mitchellu rekao da su djevojke vidjele "elementarni oblik vilinskog svijeta" - prirodne duhove. Na posljetku, istaknuo je W. B. Veats da je tisuće njegovih zemljaka posve uvjereno u njihovo postojanje.
Godine 1977. došlo je do zanimljivog obrata. Istraživač Fred Gettings naišao je, radeći na ilustracijama bajki iz 19. stoljeća, na 'Princess Marj's Gift Book', koja je objavljena tijekom Prvog svjetskog rata. Sadržavala je pjesmu pod naslovom 'A Spellfor a Fairy Alfreda Noysa', uz ilustraciju Claudea Sheppersona. Dvije vile u ilustraciji bile su gotovo identične vilama s cottingleyjske fotografije na kojoj se vidi Frances kako gleda preko glava pet vila koje plešu. Promijenjen je samo njihov položaj.
U kolovozu/augustu 1978. 'The New Scientist' objavio je da su mađioničar James Randi ("Amazing Randi") i Vijeće za znanstveno istraživanje paranormalnog (CSIOCOP) podvrgli fotografije postupku uvećanja i otkrili da su vile ovješene na konce. Kad je Cooper to ispričao Elsie, ona se samo nasmijala i podsjetila ga da na tom području uz potok nema ničega za što bi se konci mogli vezati.
Godine 1981. Joe Cooper je pisao knjigu o telepatiji i malo se o tome dopisivao s Frances, koja je sad živjela u Ramsgateu. U rujnu/septembru iste godine pozvala ga je da je posjeti, rekavši mu da "ima stvari koje bi trebao znati". Kada je došao, još uvijek nije bila spremna reći koje su to stvari. Ali, sljedećeg ga je dana zamolila da je odveze u Canterbury. Kada su stigli, zamolila ga je da je pričeka dok ona ode u katedralu.

Nenadano priznanje
Nakon što se vratila, otišli su u kavanu i ona ga je upitala što misli o prvoj fotografiji s vilama. On je rekao da je bila jako retuširana. A onda je Frances bacila svoju bombu:
"S mjesta gdje sam stajala, mogla sam dobro vidjeti igle za šešir koje su držale figure. Oduvijek me čudilo što je itko to shvatio ozbiljno."
"Zašto mi to govorite?", upitao je zgranuti istraživač.
"Jer je Elsie već rekla svom sinu Glennu."
"A ostale četiri? Je su li i one krivotvorene?"
Njezin je odgovor, na svoj način, bio jednako zapanjujući kao i priznanje:
"Tri jesu. Posljednja je autentična!..."
Cooper i Frances zatim su razgovarali o mogućnosti da zajedno napišu knjigu i daju Elsie dio prihoda. Frances je inzistirala da Elsie ne može sudjelovati u pisanju. Cooper je otišao u London da porazgovara sa svojim nakladnikom. Na žalost, nakladnik nije bio osobito zainteresiran za šezdeset godina staru priču o vilama, osobito s tako razočaravajučim svršetkom.
Tada se u priču upleo i autor ovog teksta (C. W.). Upoznao sam Joea Coopera u Centru za konferencije Swanwick u Derbyshireu na Konferenciji o parapsihologiji, koja je održana 1980. godine. On mi je potvrdio da je napisao knjigu o vilama iz Cottingleyja. To je bilo godinu prije nego što mu je Frances rekla istinu. Poslao mi je rukopis koji me veoma zainteresirao. Već sam bio upoznao ljude, jedan od njih bio je tvrdoglavi škotski televizijski novinar, koji su tvrdili da su vidjeli vile i jednostavno nisam bio spreman odbaciti mogućnost da "prirodni duhovi" postoje. I Joeovo istraživanje paranormalnog uvjerilo ga je da "elementarne duhove" nije moguće jednostavno otpisati kao nešto nepostojeće i apsurdno.

Šta su poltergeisti?
Upravo sam krenuo u Yorkshire istraživati poltergeista u Pontefractu i taj je vikend bio neka vrsta prekretnice u mojem životu, jer sam nešto prije odlaska s konferencije upoznao Guya Lyona Plavfaira, istraživača parapsiholoških fenomena s kojim sam se već neko vrijeme dopisivao. U to sam vrijeme prihvaćao stajalište većine ljudi iz tog područja da su poltergeisti neobična manifestacija nesvjesnog uma psihički neuravnoteženih osoba. Zbunilo me ono što mi je rekao Plavfair. On je, iako je smatrao da poltergeisti mogu biti spontana psihokineza (moć uma nad materijom), vjerovao da su većina poltergeista pravi duhovi koji crpe energiju iz ljudi, osobito djece na početku puberteta.
U svojoj knjizi 'Poltergeist' opisao sam kako me posjeta obitelji Pritchard u Pontefractu ubrzo uvjerila da je Guy Playfair znao o čemu govori. Kada je Diane Pritchard, koja je bila u žarištu zbivanja (osoba čiju je energiju "krao" poltergeist) opisala kako ju je neka nepoznata sila vukla uza stube, iznenada sam shvatio da poltergeist nije nekakva manifestacija njezinog podsvjesnog. Bio je to duh. To je značilo da kao čovjek koji piše o paranormalnom moram napokon prestati sjediti na dvije stolice i biti "otvoren" prema mogućnosti da duhovi ipak ne postoje!

Nastavak priče

Ucinite svoj zivot sretnijim: